Put na jug

Put na jug.

 

Sunce se nalazilo u silaznoj putanji. Na nebu ni oblačka. Kapljice znoja, prouzrokovane intenzivnom vrelinom, polako su klizile niz obraze i kvasile rub okovratnika. Na pograničnom jarbolu se lagano lelujala zastava. Nije to bila zastava zemlje koju sam prije mnogo godina napustio. Skrenuo sam pogled s' nje i pogledao dalje niz put. I kako pjesnik napisa «Vidim polja što se žitom zlate, i na brijegu vidim rodni dom,» i tad sam vidio zemlju moju, moju Jugoslaviju.

 

Carinik mi vraća pasoš. Napokon sam u mojoj zemlji. Lijep je taj osjećaj, osjećaj povratka. Osjećaj bliskosti sa ljudima, prirodom, stvarima. Prelazim tako granice. A na njima su isti ljudi koji pričaju jezikom koji razumijem, ljudi koji su odrasli kao i ja bez tih granica koje sad čuvaju. Jesu li sretni zbog tog? Nadam se da jesu. Jer ako nisu pitam se zašto su ih stvarali i zašto ih sad čuvaju? Ima još mnogo pitanja ali veoma malo odgovora.

 

Ulazim u BiH. Vozim putem kojim sam prošao hiljade puta. Poznajem svaku krivinu. Iza svake krivine znam kako put izgleda. I slušam pjesmu «Sve je isto, samo njega nema». A onda iznenada je ugledah. Nisam vjerovao svojim očima. Kočim i već tražim fotoaparat po torbi. Moram je slikati. Moram ovjekovječiti tu tablu sa poznatom nam trobojkom i petokrakom crvene boje u sredini. Nisam ni sanjao da ću na samom ulasku u BiH vidjeti poznatu i voljenu zastavu zemlje koju nosim u srcu. Tabla je inače reklamni pano za autopraonicu «Nostalgija» i nalazi se na djelu puta za Sarajevo poznatog pod nazivom «Arizona pijaca». Peru li se u njoj samo automobili jugonostalgičara? Ne znam a i nije bitno. Bitno je da se vidi opet javno naša zastava i da se nostalgija za SFR Jugoslavijom vise ne krije. Nastavljam put dalje u pravcu Bijeljine.

 

U Bijeljini noćim i sutradan nastavljam put za Jadransko more. Tamo dobijam na poklon knjigu «Narodna poezija revolucionarnih epoha kao književni fenomen» koju je napisao Milivoj Rodić, književnik rodom sa Kozare. U knjizi je opisano nastajanje i karakter revolucionarnih i narodnooslobodilačkih pjesama. Knjiga je izdana 2005. god. u Beogradu a izdavač je Svet Knjige. Tu knjigu preporučujem svima koji se žele upoznati sa tematikom revolucionarne poezije.

 

Put me dalje vodio preko Sarajeva prema Mostaru. U Jablanici nisam odoljeo iskušenju da posjetim srušeni most na Neretvi i spomen obilježje jedne od najslavnijih bitaka u II svjetskom ratu.

 

 

 

 

Neretva još uvijek nesmanjenom žestinom zapljuskuje metalnu konstrukciju srušenog mosta koji odolijeva vremenu i opominje na ratne strahote i šta sve rat nosi sa sobom. Sam kompleks spomen obilježja je dosta zapušten i oslikava tužnu sliku nebrige današnjih vlasti za prošlošću i slavnom epopejom naših naroda i narodnosti. Dobija se utisak da se možda ni ne ponose borbom protiv fašističkog okupatora. Na izlazu iz Jablanice sa vidikovca kod restorana Dobra Voda posmatram još jednom Neretvu i srušeni most u daljini.

 

BiH su pune obilježja iz burne prošlosti. Tako na ulazu u Stolac nailazim na stare stećke. Te kamene gromade još uvijek nesmanjenom ljepotom svojih uklesanih slika pokazuju život prije mnogo vjekova.

 

U kasnim večernjim satima stižem u Herceg Novi. Dočekuje me morski ambijent Crne Gore. Sunce, spuštajući se prema horizontu, boji nebo i more ispod sebe u purpurne nijanse koje se uramljuju sve tamnijim plavetnilom. Život je opet lijep.

Prolaze dani i stiže i 13. Jul. Na taj dan su prije 64 godine narodi Crne Gore pošli u ustanak protiv fašističkih okupatora i domaćih izdajnika. Povodom tog dana održana je svečanost u Herceg Novom i položen je vijenac ispod spomenika palim borcima Boke Kotorske koji se nalazi na brdu Savine iznad Herceg Novog. To veće na crnogorskoj televiziji je emitovan film «Lelejska Gora» u kojem su prikazani teški dani početka ustanka i velika iskušenja kroz koja su prolazili crnogorski partizani. Isti film je sutradan u ranom terminu repriziran a naveće je emitovan i film «Vrhovi Zelengore ». Treba pohvaliti spremnost televizije da podsjeti na te velike i teške trenutke iz naše istorije. Pored tog što se na TV puštaju filmovi sa tematikom iz NOB-a, mogu se u prodaji naći i filmovi Kozara, Neretva, Sutjeska, Igmanski marš, Boško Buha i još mnogi drugi.

 

Tih dana sam posjetio i Tivat i naravno i Konzulat SFRJ. Tivat je jedno malo mjesto na istočnom djelu zaljeva koji je poznat po civilnom aerodromu i pomorskoj industriji. Ipak to je dosta lijepo sređen grad sa svojim drvoredima i cvjetnim alejama. U neposrednoj blizini gradske rive nalaze se prostorije Konzulata i restorana Kumrovec. I bas tu u bašti restorana Kumrovec, dok sam prilazio, ugledah generalnog konzula Marka Perkovića. Na moje rijeci – «Dobar dan druže konzule.» prijatno me iznenadi konzulov uzvik pun iskrenog iznenađenja –«Pa to je naš Vuk. Dobro došao Vuče.» Jednostavno nisam vjerovao da je čovjek kojeg sam sreo prošle godine za 25. Maj uspjeo da upamti moj lik i da mi ukaže toliku dobrodošlicu.

 

 

Drug Konzul me je proveo kroz prostorije Konzulata, Pokazao slike i isječke iz novina sa ovogodišnje proslave 25. maja u Tivtu, maršalsku uniformu koju je tog dana «Tito» nosio kad je izlazio iz plavog voza da se obrati okupljenom narodu kojeg je ove godine bilo mnogo vise nego prošle iako me je i prošle godine oduševio broj prisutnih građana. Sjedili smo dugo i pričali o svemu. Razmatrali mogućnosti saradnje a i dobio sam legitimaciju vjećnika ANVOJ-a. Na rastanku sam od konzula dobio na poklon dvije majice od kojih jedna ima veliki grb SFRJ i natpis Jugoslavija a druga Titov lik i tekst – «Četvrt vijeka bez tebe – čitav vijek unazad.» a obadvije majice imaju na leđima tekst himne Hej Slaveni. Isto tako sam dobio i prigodne razglednice. Sa konzulom sam se oprostio kod Titovog Mercedesa kojeg je konzulat dobio na poklon i koji još uvijek nosi originalne tablice iz SFRJ. Naravno to nije bio moj jedini posjet Konzulatu za vrijeme mog odmora. Jedna stvar je još dosta izazivala radost u mom srcu. A to je šetalište od Herceg Novog do Igala. Naveće se tu skupljalo i staro i mlado. Ljudi su šetali i na prodajnim štandovima razgledali suvenire, majice, ukrase i sličnu robu koja se obično nudi turistima. Ali ove godine je ponuda bila obogaćena. Na mnogim štandovima se moglo naći od majica sa Titovim likom i natpisima kao sto je «vaše vrijeme je isteklo» ili « samo vas posmatram», sa natpisima SFRJ, grbom i zastavom Jugoslavije, pa tetovaže sa Titovim likom i sa šoljicama sa zastavom SFRJ i Titovom slikom.

 

 

 

A kad smo već kod tih šoljica imao sam jedno lijepo iskustvo.

Primjetio sam na štandu šoljice kad sam tek izašao naveće tako da sam razgovarajući sa prodavačem o njima rekao da ću kad krenem kuci svratiti da kupim jednu. Bilo ih je oko desetak izloženo. Poslije par sati nailazim ponovo tuda i već prilazeći štandu pripremam novac da platim šoljicu kad ono iznenađenje. Nema vise ni jedne. Sve su rasprodane. Prodavač me tješi i kaza da će za dan - dva doći nova isporuka pa da navratim za koji dan.

 

Tako poslije 2 dana sa prijateljem kojem sam ispričao da se mogu kupiti šoljice dolazim do istog štanda kad ono nema ni jedne.

Tada me primjećuje prodavač i kaza da je mislio na mene i ostavio mi je zadnju šoljicu od nove isporuke jer sve su se prodale za jedan dan i vadi je ispod pulta.

Gledam mog prijatelja koji se sutra vraća u Hrvatsku i odlučujem da njemu prepustim da kupi tu šoljicu a molim prodavača da kad opet dobije sačuva opet jednu za mene. Napokon poslije 4 dana (zadnje veće mog boravka na moru) dolazi nova isporuka i ja kupujem dvije šoljice. Sve je dobro kad se dobro završi.

 

Ali to nije sve lijepo sto mi se desilo to veće. Kao i obično odlazim u jedan restoran u Igalu. Ambijent je fenomenalan. More, prijatan vjetrić, posjetioci veselo pričaju ali ne toliko glasno da ometaju muzičara koji uz akustičnu gitaru svira poznate pjesme iz 70 tih i 80 tih. Tu su kompozicije Atomskog Skloništa, Azre, Bijelog Dugmeta, Riblje Čorbe i sl. Narod prolazi šetalištem tik uz restoransku bašču. Jednom reći uživam u zadnjoj večeri. I onda počinju akordi pjesme «Kuća izlazećeg sunca» od Animals-a. Ništa posebno pomislit će neki. I stvarno uz engleski tekst poznate pjesme rađaju se sjecanja iz mladosti. Gledam na sat. Tek je oko pola 11 naveće. Turisti su okupirali svaki dio šetališta u Igalu. A onda početak iznenađenja. Poslije početne strofe pjesme na engleskom počinju stihovi pjesme «Po sumama i gorama» uz nastavak iste melodije od Animals-a. Godi mi ta verzija od grupe Buldožer iako vise volim originalnu. A onda dolazi najveće iznenađenje koje sam doživio u zadnjih 15 godina na području SFRJ. Poslije zadnjeg akorda prethodne pjesme kreču stihovi «U ime svih nas iz 50 i neke…» Ne mogu vjerovati, osvrćem se dok me lagana jeza prožima. Osjećam se prekrasno i uzvišeno. Mnogi u restoranu pjevaju zajedno sa izvođačem poznate nam svima stihove. Nemam rijeci da opišem moje oduševljenje. A kad je glas pjevača utihnuo restoranom se zaori gromki aplauz. Imao sam osjećaj da će suze radosnice da poteku iz očiju.

 

 

 

 

Smjenjivali su se kišni i sunčani dani. Ipak nerado krećem iz Bokokotorskog Zaljeva.

 

 

 

Sve više lijepih uspomena me veže za taj narod i to područje.

Jedino tu sam sretao ljude kako normalno šetaju pored plaže u majicama sa Titovim likom ili natpisom SFRJ.

Tu sam čuo ljude kako se oslovljavaju sa druže. Jednostavno sam se tu osjećao kao prije u mojoj Jugoslaviji.

 

 

Put me vodi preko Tjentišta. Opet razočarenje. Spomen područje Bitke na Sutjesci je zapušteno. Ništa nije kao što je bilo zadnji put kad sam 1989. išao na auto rali Sutjesku. Stepenice koje vode do spomenika su ispucale i na nekoliko mjesta je počela zemlja da klize i nosi stepenike za sobom. Građevine djeluju napušteno i dotrajalo. Nastavljam dalje. Na putu od Foče prema Sokolcu nailazim na veliki natpis TITO pored puta na jednoj padini. Ipak ima ljudi koji ne daju da se sve uništi sto nam je bilo drago.

 

 

 

 

Poslije par dana odlazim u Vojvodinu gdje se srećem sa mojom istomišljenicima koje sam upoznao preko interneta. Iako smo dugo već prijatelji preko interneta, direktni kontakt i upoznavanje «uživo» ostavlja dubok i divan dojam. Razmjenjujemo iskustva, šalimo se i naravno razgovaramo o budućnosti. Vrijeme leti brzo i mora se dalje. Uskoro dolazi i dan povratka u sivu svakodnevnicu života na zapadu. Ipak u duši se nose uspomene koje će da uljepšavaju život ovdje do sljedećeg odlaska na put na jug.

 

 

 

08.08.2005 Vuk.