Titova zadnja bitka

Titova zadnja bitka

 

 

Došla je i 1980. godina.

 

U svijetu su se počeli gomilati problemi a snage više nije bilo u čovjeku koji je cijeli svoj život posvetio za bolji život običnog čovjeka , za život dostojan jednog bića koje sebe smatra vrhuncem na ljestvici evolucije.

 

Tito, čovjek koji je tri puta odlikovan ordenom narodnog heroja, se smrti nije bojao jer joj je u oči gledao bezbroj puta ali jednom prilikom se o njoj izrazio ovim riječima:

 

 

"Smrt zavisi od toga kako je neko živio.

 

Ako ste uradili nešto korisno, to će vas nadživjeti.

 

Ako je netko imao neku korisnu ulogu u životu,

 

čak ni tad neće svijet krenuti nizbrdo kad on umre.

 

Ono što je uradio, zauvijek će ostati.

 

To mnogo zavisi od tog šta je neko uradio za državu

 

ili za narod. Istorija je dugačak proces.

 

Ljudi nikad ne zaboravljaju šta je bilo dobro kod nekog državnika.

 

Oni će se uvijek sjećati onog dobrog u njegovim djelima.

 

Postoji poslovica:

 

Srećan je onaj koji vječno živi.

 

To, u stvari, znaci da je on učinio

 

nešto dobro."

(Tito, 16 maja 1968.)

 

 

Da Tito nije bio sam u toj borbi znamo svi, ali je Oskar Davičo u svom djelu "Poruke Ljubavi" objavljenog januara 1980 iznjeo to jednostavno i prisno:

 

"Niko nikad na svetu nije doživjeo tako sveopšte izraze brizne ljubavi kakva sad s privrženom nježnošću zapljuskuje Tita i okružuje ga njom sa svih strana. Jesu li to neki neprobojni zaštitni bataljoni saosjećanja?

 

Ta se ljubav u svakom slučaju ispoljava kao opštenarodni plebiscit odanosti, poistovječujući se s Titom u dobru, tegobama i ostalom svemu.

 

Znam ljude koji za one krizne poslije operativne noći nisu ni oka sveli; znam ih koji su u očekivanju prvog biltena posle prebacivanja iz šok-sobe u onu normalne njege, bili kao paralisani; ali znam ih takođe koji su se za sve to vrijeme bacali grudačke na rad savlađujući teškoće koje ranije ne bi tako kao od šale.. Jesu li tom dodatnom snagom, Nadošlom im neznano odkud, otklanjali crne misli i zagušivali zebnje? Ne znam. No, kad su novine donijele onu već slavnu i radosnu fotografiju troheroja Tita su razgovoru sa svojim sinovima, popucale su brane koje su dotle zaglušivale misli obuzdavale osećanja: pisma i telegrami su poleteli iz duša i dolazeći odasvud, saopštavali radost zbog još jedne herojske pobjede nad smrtnim zlom. Telegrami i pisma poručivali su istu radost kazujući koliko su im pošiljaoci srećni što je sve podneo i izdržao i da je sad svima lakše živjeti. Vidjeli su ga nasmešenog na slici, sigurno da će dobar i cio preboljeti rane.

 

Nije zabilježeno da je ijedan državnik posle 35 godina upravljanja tako složenom zajednicom, kakva je Jugoslavija, doživjeo toliko simpatija i toliko podrške koje i sad tako prirodno i spontano uživa Tito.

 

Bez obzira na rezultate, period od 35 godina koji su zajedno proživjeli narodi, narodnosti i Tito, nije navikao ljude ove zemlje na obilja i lakoće. Sve sto se tu postiglo - a postiglo se mnogo više nego mnogo - djelo je njegovog uma i njihovih zajedničkih ruku, teškog rada uz lišavanje svake vrste, uz znojenje i žuljeve. Požrtvovanja je tražila ova izgradnja. Ona podsjeća po mnogo čemu na nemoguće izvlačenje sebe sopstvenim rukama iz blata i ruševina koje su nas bile zatrpale i bacile ispod svoje sopstvene nulte tačke. Isto je tako mnogo odlučnosti i srčanosti iziskivala istovremeno odbrana nezavisnosti i sticanja ravnopravnosti između malih (kao sto smo mi) i velikih i moćnih ( kakvi mi nikad nećemo biti i ne želimo biti ).

 

"Dok je njega", moglo se čuti i ovih dana na ulicama i na pijaci, u vozilima GSP i u radnjama, po kafanama i na svim mjestima gdje se skupljaju ljudi, "ništa nema da brinemo".

 

Jedan mi je drug prepričao i odgovor koji je čuo na taj uzdah: -" A kad ga , moliću, neče biti medu nama? Garantovano mu je ovdje mjesto dok je i poslednjeg jugoslovenskog uveta. Briši zato bako, brigu i neznanje".

 

"Za ovih smo decenija navikli sebe da mu kao glavi i starješini zadruge prepustimo donošenje svih odluka. I imali smo pravo", rekao mi je ovih dana jedan njegov bliski saradnik.

 

Da pomenem i onog mališana koji mu je poslao deset dinara - svoju ušteđevinu - da kupi sebi mandarine za koje je "čuo da osvježavaju".

 

Ili onog drugog iz istog razreda koji je napisao Titu da se ne sekira što je ostao bez jedne noge, jer on ima dvije pa će "trčati svud kamo ga bude on poslao".

 

Nesumnjivo, ima nečeg očaravajućeg u liku i pojavi Tita, ali ako opšte važeći zakon perdicije nije uspjeo da mu načne popularnost, ako je obratno, ta popularnost vremenom apsolutno i relativno porasla umjesto da logično opadne, ako je, dobivši na težini i obimu, ona postala opstenacionalna vrijednost, valja se upitati kako to?, zašto?, na koji način?....."

 

 

Ali došao je i taj 4. maj 1980. i ta grozna vijest koja se prenijela eterom iz mikrofona reportera RTV Beograd.

 

Ona je glasila:

 

"CK SKJ i Predsjedništvo SFRJ objavili su večeras u 18 časova proglas u kojem se kaže:

 

-Radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima SFRJ -

 

Umro je drug Tito."

 

Mnogi nisu mogli da prihvate tu vijest. Jednostavno, u njihovim srcima još uvijek je Tito bio živ i kleli su se da sa njegovog puta ne skrenu. I oni su bili ti koji su nastavili Titovu posljednju bitku bez svog Vrhovnog komandanta.

 

Tako Jara Ribnikar piše maja 1980. god:

 

"Čovjek koji je hranio svojim bićem

 

4. maja 1980. godine završilo se Titovo dugo putovanje kroz život. Nije putovao sam. Nikada. Putovali su radnici, seljaci, studenti, željezničari i slikari, visoko pismeni i nepismeni, putovali su na raznim jezicima ljudi sa Titom, putovali su i pjevali borbene pjesme, putovali su i umirali, putovali su i padali od umora i zime da bi se opet digli, jer je Tito putovao dalje, pa i mi dalje sa njim, pa makar i smrznutih nogu, putovali su i putovali smo, gladni pa i makar i u neizvjesnost, ako se Tito tamo uputio, putovali smo opkoljeni od početka tvrđavom zaostalosti, putovali smo kroz žice neslobode, iz mraka, spašavajući se od mržnje, od zla. Straha je nestajalo što je dalje odmicalo Titovo putovanje kroz život. Sve je više bilo nasmijane djece, sigurnih žena, odvažnih ljudi. Nastalo je vrijeme sigurnosti. Predah, radost, ljubav medu ljudima. Svi su razumjeli odjednom. Ako su ih i rastavljale prepreke različitih jezika, ljudi su se preko njih dovikivali: "Tito". Da bi se sa druge strane čuo odgovor: "Tito". I svi su osjetili veliku zahvalnost: najljepše je kad te drugi razumije. I ponavljali su ljudi u sebi: "Tito".

 

Da ima sile koja može da naređuje svima na ovoj planeti rekla bih joj: učini da se kalendar promjeni. S Titom je otišla Titova epoha. Odsad ćemo ovako računati vrijeme: Prvi dan bez Tita. Drugi dan bez Tita, i tako godinama, decenijama, stotinama i hiljadama ljudskih godina.

 

Ne možemo da se spalimo na lomači zajedno, sa Titom, svi mi, koji u sebi nosimo kraj Titove epohe. Ne možemo jer su kraj nas, koji smo njegovi saborci, milioni novih putnika kroz život, putnika koji su se Titu priključili, mladi, a mnogi još nejaki, trčali su za Titom, koračali s njim i za njim, grabili istoriju iz njegovih reći, iz njegovih pokreta, iz njegovih očiju, iz njegovog osmjeha. Oni, mladi od nas i oni sasvim mladi, oni su takođe Titova epoha. I oni će je iznijeti na svojim mladim plećima iz crne tuge koja nas je sve u očaj bacila, tako da smo gotovo u njoj iznemogli.... Da, neće biti dana bez Tita, mladi će ga nositi u sebi. Neće biti mjeseca ni godina bez Tita, ne damo mi da budu dani bez Tita, neka se mijenjaju vjekovi i milenija, Titova epoha traje, mora da traje i trajaće dok ima ljudi na ovome svetu!

 

Jednog dana će stanovnici ove planete kazati: "Odavno , pre hiljadu godina, živeo je i na današnji dan, 4 maja, umro jedan neobičan čovjek koji je umjeo da nahrani svojim bićem stotine hiljada živih ljudi. Bio je to Josip Broz Tito, iz Jugoslavije."

 

Maj, 1980

 

I kad je posljednji put Plavi voz prolazio kroz sela i gradove, preko mostova i njiva Titovi pioniri, omladinci, proleteri, suborci i mnogi drugi stajali su nijemo i ispraćali voljenog predsjednika u njegov put u legendu i vječnost.