Put u svijet

Odlazak iz Kumrovca

 

 

Rastanak sa kumrovačkom školom za druga Tita je bio i rastanak sa djetinjstvom jer završetak škole je značio

i zakoračiti u život. Tad se nije pitalo za godine. Najvažnije su bile jake ruke i kad je netko , kao Josip Broz tada, navršio trinaestu, smatran je odraslim i doraslim za mnoge poslove.

 

Godine 1905. odlazi ponovo Josip Broz u Posredu kod djeda ali ovaj put to nije ni nalik onoj davnoj predškolskoj uspomeni u kojoj je dobri djed bio i zaštitnik i hranitelj. Ovo je bio odlazak na rad. Josip će raditi na poljima, u staji i kući svog ujaka, majčinog brata. Ujak će ga hraniti i na kraju godine dat će mu nove čizme. Zaista se ne bi moglo reći da je obećana plaća bogata. Prije je podsjećala na pogodbe koje su zapisane u starim pričama o siromašnim slugama i tvrdokožnim gazdama.

 

Ujak je bio dobro stojeći i posjedovao je cijelo krdo krava. A o njima se brinuo nećak iz Kumrovca. A to nije bilo lako. Trebalo je blago napojiti, napuniti mu jasle, istimariti ga, zatim staju očistiti, iznijeti na gnjojište staru slamu ili stelje, pa ponovo nastreti hladan pod da blagu bude suho i toplo. Da bi se sve to stiglo valjalo je uraniti prije zore a leći kasno naveće. Ali pogodba koja je bila da Josip svake godine dobije nove čizme nije ispunjena. Ujak se ponjeo kao škrtac i Josipu je dao stare čizme njegovog sina a sinu je kupio nove čizme. Nisu pomogle pritužbe jer je ujakova riječ bila posljednja.

 

Tako je Josip Broz preživio pune dvije godine dok se jednog dana u njemu nije nešto slomilo i dječak je odlučio da napusti Posredu u kojoj nije dobio čak ni par poštenih čizama. Sa rođakom Jurajom odlazi u Sisak gdje traži posao konobarskog šegrta. Međutim u Sisku ga je čekalo iznenađenje, jer umjesto blještavog restorana iz priča rođaka Juraja, dočekala ga je neugledna vojnička kantina vlasništvo umirovljenog austrougarskog narednika Ignjaca Štigla. Po svojoj navici penzionisani narednik je tjerao svoje šegrte da rade bez pogovora od jutra do u kasnu noć.

 

Drug Tito se s ogorčenjem se prisjećao tih teških dana:

 

"Ništa ja tu nisam učio. Bio sam običan sluga za sve poslove i radio sam dan i noć. Povrh svega morao sam od večeri do duboko u noć, poslije dnevnog rada, da namještam kegle, da postojim na nogama sve dok i posljednji gost ne bi izašao."

 

Josip Broz se i pored teškog posla trudio da upozna grad tražeći šta mu on može pružiti. Sisak je bio dosta značajno srediste i prometnica. Pored ostalog tu je bilo i nekoliko zanatskih radionica koje su bile poznate širom Hrvatske. Najveći je ugled uživala bravarska radionica Nikole Karasa. Preko poznanika, šegrta u Karasovoj radionici; koje je upoznao u svojim rijetkim slobodnim trenucima potražio je mjesto šegrta kod strogog majstora Nikole Karasa. Da bi bio primljen morao je da dođe sa ocem koji je morao da dâ saglasnost. Josipov otac je pozdravio sinovljevu odluku i tako se 24. novembra 1907. godine Josip preselio u radionicu i započeo svoj novi nauk. Uporedo sa radom u radionici dvije večeri u sedmici je provodio u šegrtskoj školi.

 

U toj radionici je drug Tito prvi put došao u kontakt sa novinama Socijaldemokratske stranke "Slobodna riječ". Tito je postao i pažljivi čitalac političkih članaka. Tad je po prvi put čuo riječi: kapitalisti, proleteri, radnička klasa, socijalizam. Među njima je bila i dobro poznata riječ - izrabljivanje. Ta riječ mu je pomogla da shvati smisao drugih pojmova i da shvati od čega je satkan svijet u kojem živi. Otkrio je istinu presudnu za život budućeg revolucionara. On nije sam, on pripada klasi. Uz njega su njegovi najbliži drugovi ali i proleterijat cijelog svijeta, svi oni nepoznati drugovi koji isto misle i žele kao i on.

 

Tri godine su prošle brzo. Josip Broz je završio školu, položio ispit za majstora 2. decembra 1910. godine i postao "svoj čovjek". Zahvalan majstoru Karasu za sve što je naučio uputio se u pravcu Zagreba da tamo traži posao.