U bijelom svijetu

U bijelom svijetu

 

 

U to vrijeme Hrvatska je bila dio Austro - Ugarske. Radnici kojih je bilo sve više porastom industrije do tad nerazvijene zemlje, počeli su tražiti svoja prava: pravo na rad, pravo na nadnicu, pravo na uvjete rada dostojne čovjeka. Josip Broz našao se u Ilici kod majstora Vilima Haramine, gdje se učlanjuje u Savez kovinskih radnika i u Socijaldemokratsku stranku Hrvatske. Ta stranka je bila jedna od najnaprednijih. Kad su u decembru radnici izašli na ulice sa zahtjevom za smjenu bana Tomašića, Socijaldemokratska stranka je pozvala radnike na učešće u toj povorci. Sa velikim brojem crvenih zastava u rukama tražili su da ode ban-neprijatelj hrvatskog naroda, ali su u isto vrijeme tražili i svoja radnička prava. U toj povorci pod crvenom zastavom je koračao i drug Tito kojem su to bili prvi koraci na početku dugog revolucionarnog puta.

 

Uskoro napušta majstora Harminu i nakratko se vrača u Kumrovec a zatim nastavlja put ka Ljubljani i Trstu ali ne uspijeva naći posao pa se vrača u Kumrovec a zatim u Zagreb gdje se zapošljava kod Avgusta Knausa u njegovoj radionici. Tu je naučio puno o automobilima, tadašnjem čudu tehnike. 1. maja učestvuje na velikom radničkom zboru a sredinom ljeta ide u Ljubljanu gdje se zapošljava u tvornici metalne robe (današnji "Titan"). Poslije godinu dana fabrika propada i 150 radnika ostaje bez posla. Sa grupom od 50 radnika odlazi u Češku, u Jince Čenkov.

Poslije tog radi u Škodinoj fabrici u Plažnju a zatim u odlazi u Njemačku, u Ruhr.

 

Oktobra 1912. zapošljava se u bečkoj tvornici konstrukcija za mostove Griedl. U bečkom Novom Mjestu zapošljava se u fabrici automobila "Dajmler" kao probni vozač i mehaničar. Beč je bio veoma važan za dalji život druga Tita. Tu se usavršio u struci i naučio mnoge korisne stvari. U Bečkom Novom Mjestu je bila i škola u kojoj je pohađao predavanja u Radničkom domu. Tu je zavolio i mačevanje koji je bio tada popularan sport. Tu mu stiže i poziv za vojsku koju služi prvo u Beču u carskom puku a zatim u Zagrebu u 25. domobranskom puku.

 

 

Drug Tito je zapamtio taj period kao nešto za šta nije mogao naći lijepe riječi:

 

"Nikad neću zaboraviti svoj prvi dan u austrougaskoj vojsci. Kad sam stupio u vojsku imao sam, kao i svi mladi ljudi frizuru. Jasno mi je bilo da vojnici moraju biti ošišani, ali način na koji je to bilo učinjeno duboko me vrijeđao. Još na vratima me dočekao kaplar: «O, gospon socijalist, i vi ste tu! Molim lijepo, priđite da vam ja uredim kosu.» Dograbio je mašinu za šišanje i napravio mi križ kroz kosu. Bilo je mnogo stvari kojima su nas mučili.... Sjećam se jednog svog zemljaka koji je ostao u Kumrovcu i radio na zemlji. Nas su tjerali da naučimo napamet čitavo rodoslovlje kuće Habsburg. Taj obični seoski momak nije mogao da nauci dugačka imena nadvojvoda i drugih članova kraljeve kuće. Kaplar ga je kaznio. Nesretni mladić morao je da se popne na veliku nezagrijanu peć u sobi u kojoj smo spavali, da čučne pa da se stalno lupka prstom po glavi i glasno ponavlja: «Ja sam glup, ja sam glup.»"

 

 

Vojska nije uspjela slomiti Josipa Broza. Svojom spretnošću i maštovitošću ubrzo je zadobio poštovanje starješina i primorao ih je da uprkos otvorenoj nesklonosti priznaju neosporive vrline. Kao dobar mačevalac uspjevao je izboriti put do svearmijskog prvenstva u Budimpešti. na takmičenju osvaja drugo mjesto. Tad je već završio podoficirsku školu i dobija čin vodnika. I kad je već bio pri kraju vojnog roka zadesili su ga burni događaji 1914.

 

Poslije ponižavajućih zahtjeva srpskoj vladi, Austro - Ugarska objavljuje rat Srbiji. Poslije objave rata Rusija priskače u pomoć Srbiji. Njemačka objavljuje rat Rusiji i Francuskoj, Engleska staje na stranu Rusije i Francuske i tako počinje prvi svjetski rat. U početku Srbija pruža herojski otpor a tome su doprinosili i hrvati koji su u austro - ugarskim jedinicama izbjegavali da izvršavaju naređenja. Uslijedili su pritisci, prijetnje i hapšenja. Sve je to otpor zlikovačkoj politici učinilo još žešćim. 25. domobranski puk u kojem je bio na služenju i Josip Broz premješten je u Petrovaradin. I tu je drug Tito pozivao na predaju ako budu poslani u borbe. Pošto su to čule uhode Tito biva uhapšen i zatvoren u petrovaradinsku tvrđavu. Poslije četri dana tamnovanja u hladnoj i vlažnoj ćeliji bez hrane biva izveden pred vojni sud. Poslije bezbroj pitanja i optužbi ipak su ga morali osloboditi jer nisu uspjeli naći ni jednog svjedoka koji bi potvrdio ono sto je špijun naveo u svojoj prijavi.

 

Poslije tog Njegov puk biva prebačen na ruski front i tamo drug Tito biva dva puta ranjen. Prilikom drugog ranjavanja biva zarobljen i prebačen u bolnicu u Svijazsk. Preboljeva ranu ali se razboljeva od trbušnog tifusa i trinaest mjeseci lezi u bolnici a onda biva prebačen u Ardatov u Sibirskoj guberniji. Kad se oporavio od bolesti biva prebačen u logor Kunguru iza Urala gdje su gradili prugu, a život je bio strašan. Zbog žalbe Crvenom Krizu da nestaju paketi pomoći koja je upućivana zarobljenicima biva zatvoren u zatvor.

 

O tom periodu sam drug Tito je ovako govorio:

 

"To je zatvor koga ću se sjećati dok budem živ. Čim sam prešao prag zatvora i ušao u ćeliju, ona tri Kozaka dograbiše svoje knute i počeše da me biju po leđima. Izdržao sam trideset udaraca koje nikad neću zaboraviti."

 

1917. je godina početka revolucije u Rusiji. Godina kad je srušen car i kad je Lenjin stao na čelo nove sovjetske države. Tito je pažljivo pratio šta se dešava i u isto vrijeme se trudio da nauči ruski jezik i da čitajući shvati ciljeve te borbe. Kao bjegunac iz logora Tito se probija do Petrograda gdje je sudjelovao u velikim julskim demonstracijama petrogradskih radnika. 1918. godine stupa u redove Crvene garde u Omsku. Tu sudjeluje u velikim bitkama protiv bjelogardejaca. 1920. godine Josip Broz se vrača nazad u svoju domovinu.