Pripreme za rat

Pripreme za odbranu zemlje

 

Njemački fašisti kreću u pohod porobljavanja Evrope. Prva na udaru marta 1938. se našla Austrija. Time su njemačke trupe došle do naših granica. Godinu dana poslije Hitler zauzima i Čehoslovačku a u jesen iste godine, 1. septembra, napadnuta je i Poljska. To je bio početak drugog svjetskog rata.

 

Vlada u kraljevini Jugoslaviji je vodila politiku koja ju je sve više približavala Hitleru. KPJ je upozoravala da se nezavisnost zemlje može očuvati samo ako na čelo države dođe narodna vlast koja će raditi u interesu naroda. Naravno vlasti to nisu odobravale.

 

1940., od 19. do 23. oktobra, u Zagrebu je održana V zemaljska konferencija KPJ. Bio je to veliki skup za tadašnji ilegalni rad Partije. Prisustvovalo je 105 delegata. Drug Tito je govorio o radu KPJ u zadnjih šest godina i o zadacima u situaciji sve bližeg ratnog vihora. Jugoslaviji su pretile dvije opasnosti: da je uvuku u rat kao saveznika Njemačke ili da postane njen plijen. Na konferenciji su odlučno rekli da će se braniti nezavisnost zemlje. A tad je još jedan zaključak od velike važnosti donesen. - U Jugoslaviji živi mnogo naroda i narodnosti. Svi oni imaju pravo da budu što jesu: i Crnogorci, i Makedonci, i Albanci, i Mađari. Ta prava su im grubo oduzeta ali Partija je bila spremna boriti se za nacionalnu slobodu.

 

Sjećajući se V zemaljske konferencije drug Tito je rekao: " Petu zemaljsku konferenciju mi smo pripremali u teškim uslovima terora. Do toga vremena teško bi se takva konferencija mogla održati, a da policija to ne nanjuši. Poslije trideset i sedme godine i konsolidacije Partije stvorili smo takve uslove da smo mogli dovesti, tako reći pod nos policije, sto pet delegata i održati konferenciju koja je trajala nekoliko dana. Kad smo se razišli, nijedan čovjek nije pao, policija ništa nije saznala, samo je osjetila da je rad drugačije krenuo.

 

Poslije tog organizovali smo tamo partijsku školu za dvadesetak ljudi kojom je rukovodio Popivoda. I tu partijsku školu organizovali smo pod nosom policije. Nas nekoliko je tamo držalo predavanja: jedan dan Kardelj, jedan dan ja i tako redom. Škola je završila, ljudi su se razišli, i njen značaj za osposobljavanje ljudi bio je ogroman. I na konferenciji, i u toku trajanja škole bili smo već čvrsto ubjeđeni da ćemo morati da pripremamo i nešto drugo, i to ne samo na papiru nego i stvarno. Prodirali smo u vojsku. Na primjer, Mitar Bakić je imao neke veze u vojsci, u Zagrebu kod avijatičara, i on me upoznao s njima. Ja sam zatim odlazio na sastanke njihove ćelije. U toj ćeliji bilo je nekoliko njih, među kojima i Lazarević, sada general u penziji. Kad sam odlazio na njihove sastanke, noću, dvojica su me pratila kroz grad da mi nitko ne može ni blizu prići. Jednom riječju, punim tempom se radilo na tome da se što prije izvrše pripreme za oružani ustanak. Sve je to išlo postepeno. Mi se nismo pripremali avanturistički, znali smo šta hoćemo i bili smo uvjereni da ćemo u svojoj zemlji uspjeti."

A onda se vihor rata približio. Sve je došlo brzo.

 

24. marta 1941. u Beču je Jugoslovenska vlada potpisala pakt o pristupanju Jugoslavije "Trojnom paktu" sto je značilo stajanje na stranu Njemačke i Italije i za otvorenu saradnju sa fašističkim snagama.

 

27. marta KPJ je pozvala narod na demonstracije. U Beogradu se narod masovno odazvao i sa beogradskih ulica je grmilo "Bolje rat nego pakt" i "Bolje grob nego rob". Protest je zahvatio cijelu zemlju.

 

6. aprila 1941. njemački avioni su napali Beograd bez objave rata. Bombama su zasuli cijeli grad i to je odnijelo na hiljade nevinih ljudskih života. Grad je bio u zgarištima i potpuno razoren. Tako je Hitler ratovao. Podmuklo, okrutno i zlikovački. Istu sudbinu su doživjeli i stotine drugih evropskih gradova.

 

10. aprila su njemačke trupe ušle u Zagreb.

 

12. aprila Nijemci su bili u Beogradu. Kralj i vlada su napustili zemlju.

 

Komunistička partija je ostala na branicima otađbine sa drugom Titom na čelu. Centralni komitet je izvršio posljednje pripreme za oružani ustanak. Odluka o dizanju ustanka je donesena 4. jula 1941. godine u Beogradu na povijesnoj sjednici Politbiroa Centralnog komiteta.

 

Drug Tito kazao je o tome sljedeće: "To je bilo u Ribnikarevoj kuci. Jasno nam je bilo da je vrijeme za ustanak pogodno, da ga moramo započeti i da Partija mora stati na čelo. Nema tko drugi. Znali smo da komunisti moraju nositi gro težine toga ustanka, i to ne samo njegove organizacije nego i borbe. Nitko nije ostao negdje u pozadini. Mi nismo imali štabove negdje osigurane da se samo iz njih rukovodi, nego smo morali ići na teren i sve organizovati."

 

Rukovodioci su odmah poslani na teren. Čolaković i Žujović su poslani u Srbiju i Šumadiju, u Hrvatsku je poslan Vlado Popović, u Crnu Goru je poslan Milutinović a u Bosnu Vukmanović - Tempo, koji je kasnije upućen u Makedoniju. Pripreme za ustanak su ozbiljno započele. Žarišta borbe su se počela rasplamsavati jedno za drugim. U Beogradu se uprkos jakim snagama neprijatelja formirao partizanski odred koji se proslavio u nekoliko izvanredno izvršenih akcija. To je pokazivalo da su narodi Jugoslavije stupali u odlučujuću borbu za oslobođenje zemlje.

 

Neprijatelja je bilo mnogo. Na tlo Jugoslavije su nagrnule fašističke horde iz Njemačke, Italije, bugarske i Mađarske. Po okupaciji zemlje počeli su je komadati i dijeliti između sebe. Svako je nastojao uzeti više kao što to rade razbojnici sa plijenom poslije zločina. Nijemci su kao najjači uzeli sebi Sloveniju, Hrvatsku i Srbiju. U Zagrebu su postavili na vlast ustašu Pavelića, čovjeka koji je u Italiji i Mađarskoj godinama pripremao koljače i palikuće. U Beogradu je Milan Nedić dobio u zadatak da bude predsjednik vlade pošto je kao bivši General i ministar vojske zaslužio svojom izdajom tu funkciju.

 

Italijani su dobili Crnu Goru, dio Makedonije, Jedan manji dio Slovenije a u Hrvatskoj se njihov dio protezao sve od mora pa do Karlovca. Mađari su bili u Međimurju i Vojvodini a Bugari su dobili Makedoniju i istočnu Srbiju. Albanija je dobila Kosovo i Dio Makedonije. Ništa nije ostalo čitavo. Svugdje je okupator stvarao fašističke jedinice. U Hrvatskoj su bili ustaše, u Sloveniji "bijela garda", u Srbiji Nedićevi vojnici a kasnije i četnici Draže Mihajlovića koji u početku nije otvoreno pristao na stranu okupatora. Bila je to velika snaga i suprotstavljanje tolikoj sili je značilo veliko herojstvo i hrabrost.

 

Kad su počele prve borbe neprijatelj se zbunio jer nije očekivao toliko junaštvo u jednoj maloj pobijeđenoj zemlji. To je izazvalo gnjev i okupator se počeo svetiti odmazdama nad nevinim civilima, ženama i djecom.

Vješali su, strijeljali, odvodili u zatvore koje su kasnije pretvarali u logore za masovna ubijanja kao

što su Jasenovac, Stara Gradiška, Banjica, Kerestinac pa čak i djećiji logor u Jastrebarskom. Vjerovali su da će strahom da zaustave priliv naroda u partizanske jedinice ali narod je odgovorio još

većim žarom i svakim danom je rasla snaga partizanskog pokreta.