Obnova zemlje

 

Obnova Zemlje

 

Poslije četiri godine rata ništa nije ostalo cijelo i nerazrušeno u zemlji. Neprijatelj je u toku povlačenja rušio sve što je stigao. Gradove i ruševine trebalo je osposobiti za život. Zemlji je prijetila glad jer je u vrijeme sjetve još uvijek na teritoriji Baranje, Slavonije i Vojvodine bjesnio rat. Valjalo je što prije i što više njiva zaorati i posijati kukuruz i posaditi krompir da bi se obezbjedila kakva takva žetva.

 

Tako su nastale prve radne brigade koje su postale simbol naše poslijeratne izgradnje. Njihovo geslo je bilo "Nema odmora dok traje obnova".

 

Radne akcije su postale svojevrsna škola. Tu se širilo i jačalo bratstvo i jedinstvo i volja za boljim životom naše omladine. Mnogi su postajali udarnici zbog izuzetnog zalaganja i požrtvovanja i time bili uzor drugima. Samo su oni mogli reći koliko je napora stajala udarnička značka i koliko su morali čeličiti volju da bi postali najbolji.

 

Riječi "Mi gradimo prugu, pruga gradi nas" nisu bile samo puste riječi. Ne, one bijahu istina. Rad je osposobljavao stotine hiljada mladih ljudi za život.

 

Drug Tito je govorio: "Ove radne akcije omladinskih brigada nisu samo dale krupan materijalni doprinos našoj socijalističkoj izgradnji, već i doprinos moralno-političkom, ideološkom i kulturnom uzdizanju omladine, koja je na zajedničkom radu i sama sebe izgrađivala. Stotine hiljada omladinaca iz cijele zemlje , seoska omladina, gradska, iz privrede i škola, upoznala se međusobno, vidjela razne krajeve i napore naših naroda... Zajednički život omladine iz raznih republika na radnim akcijama učinilo je mnogo na učvršćenju bratstva i jedinstva medu našim narodima, a i na upoznavanju s omladinom van naše zemlje...."

 

Takođe uvođenjem petogodišnjih planova za razvoj zemlje išlo se na modernizaciju i razvoj industrije sto je trebalo da pospješi nezavisnost novonastale države u ekonomiji u odnosu na druge zemlje. Tako se i moglo desiti da kad je 1948. godine došlo do razmimoilaženja sa politikom Staljina mi nastavimo razvoj bez pomoći dojučerašnjeg saveznika.

 

Pisma koja je Staljin uputio drugu Titu i Centralnom komitetu u proljeće izražavaju nezadovoljstvo sovjetskog rukovodstva našom politikom. Naravno da se tu nije radilo o trenutnim nesporazumima već o razlikama u pristupu izgradnje socijalizma. Uzroci spora su bili višestruki i pojavili su se ranije u toku rata kad Staljin nije bio zadovoljan načinom vođenja NOB-a u Jugoslaviji. Naime, na konferenciji šefova savezničkih država na Jalti, 10. februara 1945. je odlučivano o interesnim sferama država pobjednica u Evropi. Jugoslaviji je pretila podjela između dvije interesne sfere ali borba koju su vodili naši narodi u toku rata i Titov čvrst stav da ostanemo nezavisni je to spriječilo a sovjetska vlada to nije baš blagonaklono prihvatila.

 

Od 1945. nadalje nesporazumi su se množili. Mi se nismo slagali sa stvaranjem mješovitih društava za iskorištavanje nafte, osnivanjem mješovitih banaka i sa nizom drugih prijedloga od strane sovjetske države koji su bili usmjereni na kontolisanje naše ekonomije od strane SSSR-a. Tako je došlo do otvorenih prijekora od strane Staljina.

 

Drug Tito je rekao odlučno -NE.

 

Tu odluku nije bilo lako donijeti, ali je samo takva odluka bila jedina ispravna da bi se sačuvala nezavisnost države. To je potvrdila i istorija.

 

"Stajao sam, naslonjen, čitajući to dugačko pismo," sjeća se kasnije drug Tito. "U meni se nešto užasno događalo, bio sam strašno ogorčen... Ja sam odmah tamo, na stolu, nadušak napisao onaj dugački odgovor."

 

Bio je to odgovor dostojan veličine druga Tita. U odgovoru je stajalo da mi želimo prijateljstvo, ali uz poštovanje suvereniteta i uzajamnog povjerenja. Međutim, pismo nije naišlo na odobravanje druge strane. Počeli su pritisci koji su naišli na neprobojan zid odlučnosti i riješenosti da se opstane na putu nezavisnosti i ravnopravnosti između država.

Baš zbog takvih stavova ugled Jugoslavije stečen još za vrijeme rata nastavio je da raste u svijetu. Ime druga Tita se pretvorilo u simbol borbe za pravdu i prava čovjeka i naroda. Tako je u nizu velikih odluka došla i odluka 1950. godine da se tvornice predaju radnicima na upravljanje i tako počinje nova etapa u našem privrednom razvoju.