Djetinjstvo

Titova Biografija

 

Djetinjstvo druga Tita

 

 

Između Kostelske bregove sa jedne i Slovenske gorice sa druge strane, gdje protiče rijeka Sutla, nalazi se jedno malo selo Kumrovec. Selo koje pod svojim krovovima nema više od 300 stanovnika i samim tim teško bi dospjeo na zemljopisne karte naše domovine da nije baš tu rođen jedan od velikana našeg doba Josip Broz Tito.

 

Sedmog maja hiljadu osamsto devedeset druge u maloj kući Franje i Marije Broz rodio se Josip,

sedmo dijete u brojnoj porodici Kumrovečkog zemljoradnika. Iako je taj dan zapisan i u knjigama tuheljske župe rođendan predsjednika SFRJ se slavio 25. maja. Postavlja se logično pitanje kako je došlo do toga a odgovor je vrlo jednostavan.

 

 

U svom ilegalnom radu drug Tito je često koristio papire sa lažnim podacima da bi zametnuo trag ili prevario neprijatelja. Tako se dogodilo da je u jednoj vojnoj ispravi Josipa Broza bilo zapisano da je rođen 25. maja. Baš tog dana 1944. godine su Nijemci odlučili napasti Drvar i zarobiti Vrhovnog komandanta. taj plan im je propao zbog herojskog otpora partizanskih jedinica i naroda Drvara, ali je novi rođendan prihvaćen i po Titovoj želji se slavi kao Dan Mladosti.

 

 

Djetinjstvo druga Tita se nije mnogo razlikovalo od hiljada dječaka iz zagorskih sela gladnih vjekovima. Objesni vlastelini, trgovci i župnici imućnih crkava krojili su životnu sudbinu zagorskih seljaka. Od kmetskog rada, znoja i krvavih žuljeva oni su omogućavali sebi raskošni život. Kako je bilo kmetovima najbolje svjedoče rijeci druga Tita kad je govorio o svom djetinjstvu: -" Djetinjstvo moje je bilo teško... Često ni kruha nije bilo dovoljno, zbog toga se dešavalo da je majka, da bi pravilno rasporedila rezerve kukuruznog brašna koje je imala, morala zaključavati ostavu u kojoj se nalazio kruh, a mi, djeca, dobijali smo samo toliko koliko se moglo pojesti.... Jednom je bio neki svetac, a roditelji otišli nekamo u goste. Bili smo gladni. Na tavanu je visjela suha svinjska glava koja se čuvala za Novu Godinu. Brača i sestre su plakali, a ja skinem tu glavu, stavim je u kotao s vrućom vodom, uspem malo brašna, pa se sve to kuhalo oko dva sata. Najeli smo se da je «sve pucalo». Ali jelo je bilo toliko masno da smo se svi razboljeli. Kad se majka vratila, mi svi samo šutimo i stenjemo. Ona se rastužila i nije nas zbog tog istukla..."

 

Majka Marija je bila rodom iz sela Podsrede koje se nalazi u Sloveniji. Bila je kćerka slovenskog seljaka Martina Javoršeka i upoznala se sa Franjom Brozom kad joj je bilo šesnaest godina. Vjenčali su se 1881. godine. Kako je porodica rasla tako je život postajao teži. Osam jutara posne zemlje koju su posjedovali, nije bilo dovoljno za bogatu žetvu. Živjelo se o grahu, repi, krumpiru i kukuruznom kruhu. Dosta tog je ponestajalo u toku zime pa se sa strepnjom očekivalo spasonosno proljeće.

 

Sa četiri godine dječak Josip je napustio svoj dom i prešao kod djeda Martina Jovoršeka, čiji je bio ljubimac. Djed se od srca smijao njegovim nestašlucima i bezazlenim dječačkim šalama. Djedov dom se nalazio na blagoj padini brežuljka, do ulaznih vrata se penje preko desetak stepenica i odatle se pružao divan pogled na okolne gorice. Vjerovatno bi taj odlazak djedu bio zaboravljen da nije urodio neočekivanom posljedicom. Naime, u slovenskom selu Posredi dječak se brzo privikao jeziku svog djeda , ujaka i prijatelja koje je tu stekao. Nije ni čudo, kad je slovenački jezik bio jezik njegove majke, blizak Josipu Brozu još od prvih tepanja.

 

Sve bi bilo u redu da nije po povratku kući , već u prvim susretima sa školom, pojavile teškoće u upotrebi jezika. Teško se vraćao na kajkavski dijalekt a još teže je bilo upotrebljavati književni govor kojim ih je u školi dočekao učitelj Juraj Marković. Učiteljeve riječi su osmogodišnjem dječaku su bile nedokučive, teške i pune stranputica. Šuti, budi manji od makova zrna, utoni što dublje u klupu, nestani - želio je dječak, ali na postavljena pitanja valjalo je odgovarati.

 

Učenik Josip Broz je imao uistinu tešku zadaću. Rijeci naučene od djeda Martina morao je zamijeniti novim. Trudio se pošteno, zapinjao svim snagama, ali nije išlo. Kraj valjda pogađate. Učitelj je odlučio da dječak Josip ponavlja prvi razred. Izgledalo je to kao kazna a dječak nije zaslužio da ga kažnjavaju jer ništa nije skrivio. Međutim to je naučilo Josipa Broza da ponekad mora stisnuti zube, ustrajati i učiti. To nije bilo lako jer su njegove male dječije ruke u siromašnom seoskom domaćinstvu bile potrebne. Ako nije bilo drugih, težih poslova, morao je kravu odvesti na ispašu i paziti na nju da ne odluta preko mede. "Čim digneš oči od nje ili ispustiš štrik"- prisjeća se drug Tito "ona pravo u tuđu njivu... I hajde sad pročitaj priču do kraja! Nauči pjesmicu!... Ti imaš školski zadatak, a krava zna svoje. Za nju je uvijek tamo dalje trava sočnija i slađa."

 

Danas bi priča vjerovatno imala drugačiji završetak. Učitelj bi pomogao tom marljivom dječaku poklonivši za njega neki sat svog slobodnog vremena

ali na žalost , učitelj Marković imao je premalo vremena. U kumrovačku školu je išlo 366 učenika iz Kumrovca i okolnih sela. Za sva četiri razreda bio je zadužen učitelj Marković - sam. Teško je to zamisliti. Jedan učitelj a četiri razreda. Jedni čitaju štivo, drugi uče naglas tablicu množenja. Nije tu bilo vremena za učitelja da se posveti jednom učeniku i njegovim problemima.

 

Ipak je u svjedođbi četvrtog, završnog razreda stajale sljedeće ocjene:

 

Čudernost: vrlo pohvalno (5)

 

Vjeronauk: vrlo dobar ....(4)

 

Jezik: dobar................... (3)

 

Račun: dovoljan............. (2)

 

Crtanje: dobar................(3)

 

Pjevanje: dobar..............(3)

 

Gimnastika: vrlo dobar.....(4)

 

Rad u vrtu: vrlo dobar (4)

 

Izostanci: 24 opravdana i 7 neopravdanih.

 

Djetinjstvo, iako teško i puno problema, nije bilo lišeno radosti i smijeha. Bilo je trenutaka vedrine u djetinjstvu druga Tita. Iz vedrih pričica iz njegovog djetinjstva izvodi se zaključak da je duh dječaka Josipa Broza bio nesputan, živ i uvijek spreman smisliti neku pošalicu, dosjetku ili veselu zamku. To govori i o golemoj radosti prema životu, o želji da se smiješkom pobjede suze i da se u veselim , makar kratkotrajnim igrama utope svi oni tmurni dani i teški trenuci života.