aprilski_rat04
Untitled Document

 

 

Hitler15) je znao da su njegove specijalne snage prije toga intenzivno radile na stvaranju pete kolone.16)To je bio važan sastavni dio u opštem planu fašističke pripreme za razbojničku invaziju. Oslanjajući se na nju, kao na svoju agenturu, Hitlerova Njemačka je sa uspjesima podrivala armije i državne aparate mnogih evropskih država. U ove pete kolone uključili su se i budući kvislinzi, koji su između dva rata bili špijuni ili diverzanti u učilištima njemačkih obavještajnih službi.U ove pete kolone uključili su se i budući kvislinzi, koji su između dva rata bili špijuni ili diverzanti u učilištima njemačkih obavještajnih službi.17)

U trenutku kada je došlo do oružanog napada jedinica Trećeg Rajha na Jugoslaviju, petu kolonu, kojom su vješto i sistematski dirigovale njemačke obavještajne službe (Gestapo, Sipo SD, Abver itd.) sačinjavali su uglavnom folksdojčeri i ustaše u Jugoslaviji. Folksdojčeri su predstavljali instrument koji je na dati znak stupio u akciju na najširem frontu. Ta akcija je u znatnoj mjeri pripomogla brzom uspjehu Vermahta u danima između 6. i 17. aprila 1941. godine.
Tako brzi katastrofalni poraz jugoslovenske vojske i države kao cjeline bio je prirodna posljedica slabosti stare Jugoslavije na svim poljima političko-društvene, ekonomske i vojne djelatnosti.
U mjestima koja su bila gusto naseljena folksdojčerima, dolazilo je do mnogih oružanih akcija. Jednovremeno sa napadom na Jugoslaviju i folksdojčeri su se takođe pojavili naoružani na ulicama. Razoružavali su jugoslovenske vojnike, vršili diverzantske akcije i bili desna ruka okupatorskim jedinicama koje su nastupale kroz njihova mjesta.
Pošto su ovlastili predstavnike Vrhovne komande da potpišu akt o kapitulaciji vojske, kralj Petar i vlada su se uputili prema Crnoj Gori. Njemačke radio-stanice »Donau« i »Velebit« povećavale su broj svojih emisija za njemačke slušaoce u Jugoslaviji. One su skoro svakog časa emitovale vesti o brzom napredovanju njemačkih, mađarskih i italijanskih armija i o katastrofalnom slomu jugoslovenske vojske.
Dva-tri dana prije kapitulacije u Kolašin je stigla upakovana stanica Radio-Beograda. Posle lutanja od Beograda do Užica i od Užica do Pala (kod Sarajeva), najzad su je donijeli u Kolašin. Vrhovna komanda je bila donijela odluku da se stanica instalira u Kolašinu, gdje je trebalo da počne da radi. Međutim, stručnjaci je još nisu bili ni montirali, a morali su ponovo da je pakuju i sele u Spuž, a odatle u Nikšić, valjda zato što su tamo već bili stigli kralj Petar i njegova vlada.
Sa nikšićkog aerodroma uzletio je avion sa grupom ministara, punim sanducima zlata, kraljem, članovima vlade i dvorskim damama.18)
Najuža dvorska kamarila nestala je iz naše zemlje. I dok su oni polako nestajali, drugi su dolazili. U međuvremenu Nijemci su uputili u našu zemlju specijalne agente sa specijalnim zadatkom. Predvodio ih je Vazenmajer. Trebalo je da ta grupa Ljudi, prije ulaska njemačkih jedinica u Zagreb ili baš u vrijeme ulaska, proglasi Nezavisnu Državu Hrvatsku. Radeći na tome, ova grupa se povezala sa Slavkom Kvaternikom, vođom ustaštva u zemlji, i Vlatkom Mačekom, šefom Hrvatske seljačke stranke, koji je istovremeno bio i potpredsjednik vlade. Uz saglasnost i podršku V. Mačeka, oni su 10. aprila omogućili Slavku Kvaterniku da na zagrebačkoj radiostanici izvrši formalno proglašenje Nezavisne Države Hrvatske. Tom prilikom i Vlatko Maček je pročitao svoju izjavu u kojoj poziva sve svoje pristalice da pruže podršku ustaškoj vlasti. Tako je njemačka politika uvrstila Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu kao i Srem u takozvanu NDH.19)
Trzaji pojedinih jugoslovenskih viših oficira bili su neplodonosni. Na inicijativu jedne grupe oficira, preko Radio-Beograda je pročitana inicijativa vrhovne Komande da svi vojnici više ne slušaju naređenja starješina, nego neka se samoinicijativno bore protiv neprijatelja, gdje se god sretnu sa njim.
I dok je neprijatelj prodirao prema unutrašnjosti naše zemlje, Vrhovna komanda je 14. aprila zatražila od njemačke Vrhovne komande da se obustave neprijateljstva i uspostavi primirje. Međutim, Nijemci nisu prihvatili nikakve uslove, nego su u odgovoru zahtjevali bezuslovnu kapitulaciju jugoslovenske vojske.
Najedanput duh izdaje zbrisao je sve naše svijetle borbene tradicije. S druge strane, njemačka komanda je brzo reagovala. Ona je svakako zadovoljila svoga vođu zbog brzine i okrutnosti u ratu protiv Jugoslavije.

Neposredno posle sloma Jugoslavije 12. aprila 1941. godine, prema Hitlerovoj naredbi Štajerska i Gorenjska su uklopljene u Treći Reich. U vezi sa tim Njemačka uprava u Sloveniji dobila je zadatak da priključene oblasti ponijemči. Odmah posle toga, takođe aprila 1941, Hitler je u pratnji viših oficira posjetio Maribor, koji je dobio naziv Marburg

Pišući za list »Deutsches Volkblatt« publikaciju VOMI-a20) dr Vladimir Altlagauer, krajem 1941. godine, između ostalog, ističe:
»Pri slomu jugoslovenske vojske sarađivali su pripadnici i narodnosne grupe time što su širili paniku, kidali telefonske linije, prenosili lažne izveštaje, mijenjali putokaze i najzad razoružavali srpske jedinice koje su kuljale u povlačenju.«
U istom listu profesor filozofije Jakob Lihtenberger dodaje: »Za vrijeme rata na Balkanu i još prije dolaska njemačkog Vermahta u Slavonsko područje, naseljeno Nijemcima, njemačke »Mannschaft«, kao politička elita narodnosne grupe, svugdje je bila na svom mjestu, naročito u Osijeku prilikom borbe oko glavne pošte i pri odbrani dvaju velikih mostova. Dalje, istakli su se u Vinkovcima, Rumi, Baškoj, Inđiji, Novoj Pazovi, kao naši Ijudi, izvodeći naročite podvige, kao na primer u Franstalu,21) gde su zauzeli veliki zemunski aerodrom.«
U takvoj situaciji pred naše narode se ponovo postavilo glavno pitanje: pružiti oružani otpor okupatoru, ili sarađivati sa njim i čekati daIji tok događaja. Ali, sve patriotske i antifašističke snage sa Komunističkom partijom Jugoslavije na čelu opredjelile su se za odlučnu borbu, koja se osjetila u svim pokrajinama i gradovima Jugoslavije.
Kako su se hitlerovci u to vrijeme osjećali u Beogradu i kako je posebno Beograd izgledao, kako su njegovi stanovnici prkosili okupatoru, izuzetno ilustruje pismo majora Helmuta njegovom rođaku, advokatu u Hamburgu, koje autor iz nepoznatih razloga nije uspeo da pošalje.22)
Tekst glasi:
»... Osjećam se kao da sam pao padobranom u vraško neprijateljsko gnijezdo. Grad je razrušen i spaljen (nesentimentalne štuke). Prljav. Još sve miriše na paljevinu. Kad letim i posmatram iz vazduha ovu zemlju, izgleda mi vrlo pitoma. Ali nije tako, dragi moj Gintere. Neprijatno se čovjek ovdje osjeća. Kako su bili divni pariški dani prema ovome što se ovdje događa! Ovaj grad je zaista poludio.
Pogledi su mrski i izazivački. To i nije čudo, jer smo ih strašno udesili bombardovanjem. Ali već dva mjeseca ovdje prašte revolveri i gore naši kamioni. Ne znam šta hoće ti njihovi fanatični dječaci kad pale novine i garaže ili kad vrše atentate na feldvebele. Očajnička ludost. Ali to nije tako prosto.
Sinoć sam večerao sa prijateljima. Svi se žale da se neprijatno osjećaju u ovom gradu. Jedva čekaju da ponovo poletimo, pa makar i na Istok. Kad uveče izlazim iz automobila, imam osjećanje kao da će mi svakog časa neki grubi Balkanac sručiti metak u glavu. (Kako bi to bila glupa smrt poginuti od kuršuma nekog fanatičnog nacionaliste!) Dragi Gintere, ti si stari ratnik, ali nešto tako nisam doživjeo. Nespokojstvo polako kida živce. Postaje suviše vrelo u ovom toplom gradu na jugu Evrope...«



Nemiri u Zagrebu izbili su jednovremeno i sa kapitulacijom Jugoslavije. Aktivnost komunista bila je veoma zapažena. Odmazde neprijatelja ilustrujeovaj Oglas koji je bio izlepljen na svim oglasnim tablama grada



Posle okupacije, Jugoslaviju su podelili na nekoliko delova. Nove granice su sekle kroz njeno telo. Kidane su ekonomske i etničke celine veštačkim zido-vima i barijerama. Vezujući svoje revizionističke apetite, susedi su otkidali od oborene nemoćne zemlje velike komade pripajajući ih sebi i stvarajući na njima svoj režim i svoj teror. Na slici se vidi podela Jugoslavije

Proglas Njemačkom narodu prilikom napada na Jugoslaviju 6. aprila 1941. godine

 

15)   Američki akreditovani novinar Džon Ganter je 1936. u »Herpersu« ovako okarakterisao Hitlera: »On izgleda neracionalan i protuvrečan — veoma  komplikovan  karakter. Nije kulturan, niti je na tako izvještačen način zainteresovan intelektualnim problemima, kao što je na primjer slučaj sa Musolinijem. On skoro ništa ne čita. Njegova vjera u sebe i sposobnost da sam sebe zavarava ogromne su... On nema drugova. Njegov najintimniji prijatelj bio je kapetan Ernest Rem, koji je smeo da mu kaže »ti« i koga je 19. juna 1934. godine pogubio. Hitler nikada ne odgovara na pitanja. On govori sa čovjekom ,kao da je na nekom zboru i ništa ne može da zaustavi bujicu njegovih riječi... Jednog po jednog, on je uklonio sve one koji su mu pomogli u njegovoj karijeri (Drekslera, Federa, Gregora, Štrasera itd.). I njegova fizička hrabrost je tugaljivo pitanje. Kad su u minhenskom puču 1923. njegovi Ljudi bili obasuti vatrom, on se tako naglo bacio na zemlju, da je slomio ključnu kost. Njegove laži su famozne: obećao je bavarskim vlastima da neće praviti puč i odmah potom ga je izveo. Obećao je da će trpjeti fon Papenovu vladu, pa ju je odmah napao. Obećao je da neće mijenjati ministre u svojoj vladi, pa ih je promijenio. Rekao da će izvršiti samoubistvo ako minhenski pokušaj ne bude uspeo, pa ga evo još u životu. Ne radi nikakvu gimnastiku; njegova jedina zabava je muzika. On je duboko muzikalan. Vagner ima najjači uticaj na njega; prosto rečeno, opsjednut je Vagnerom. Ne mari ni za knjige, još manje za odjela, malo za drugove, ili za jelo i piće. On ne puši i ne pije. Hrani se isključivo biljnom hranom.«

gore

16)   Zadatak za stupanje pete kolone u akciju dat je 27. marta 1941. godine. Toga dana, videći otpor masa i aktivnost Komunističke partije Jugoslavije, a istovremeno i mogućnosti Sovjetskog Saveza da na neki način može pružiti podršku Jugoslaviji, dat je nalog da se otpočne sa sabotažama u Jugoslaviji, na svim linijama djelatnosti. Sve profašističke organizacije, folksdojčerska udruženja, »Organizacija Jupiter«, ustaštvo, Ljotićevci itd. predstavljali su najčvršću vezu između njemačkih obavještajnih službi i pete kolone, koja je krenula u akciju.

gore
17)   Pred njemački napad na Jugoslaviju, na osnovu podataka kojima su raspolagala razna odjeljenja Glavne uprave bezbjednosti Rajha, sastavljen je poseban spisak potjernica, koji je obuhvatao veliki broj lica u Jugoslaviji — uglavnom eksponiranih komunista. Gestapo je imao nalog da hapsi sve sa spiska i hitno sprovodi u Grac, gdje je vođena istraga i gdje su mnogi od njih i završili. Vjerojatno da se ovdje radi o spiskovima koje je Ministarstvo unutrašnjih dijela imalo, naročito za ona lica nad kojima je vođen istražni postupak. Prema tome, neki agent je solidno završio posao.

gore
18) Očevidci pričaju kako su se ministri i generali svađali međusobno, prilikom ulaska u avion. Jedni su se, zbog opterećenosti aviona, zalagali da ponesu više zlata, naravno na štetu nekog od glavešina. I da pilot nije bio odlučan i odvezao mašinu prema startu, sigurno da bi došlo i do međusobne tuče. Veće količine novca skrivene su bile po pećinama, koje je narod tovarima odvozio svojim kućama.

gore

19) Pet dana kasnije Ante Pavelić je sa preko 550 ustaških emigranata stigao u Zagreb, gdje je uz punu saradnju sa hitlerovcima i nezapamćeni bijes u odnosu na Srpstvo, 'koje je nemilosrdno uništavao, preuzeo vlast. Kao važnu mjeru stavio je svoje snage da pomogne Nijemcima u hapšenju Jevreja, kojih je 1941. na dan kapitulacije bilo u Jugoslaviji oko 75.000. Likvidirano je oko 60.000. Od 15.000, koliko ih je ostalo živo, 6.500 se posle rata odselilo u Izrael.

gore

20) VOMI je nemačka ustanova koja je održavala vezu sa folksdojčerima u Jugoslaviji. Formirana na inicijativu Nijemaca. Za sve vrijeme njenog postojanja H. Himler je imao punu kontrolu nad njenim radom. Po nekim publikacijama, SS dirigovao radom te institucije.

gore

21) Franstal je zapadni deo Zemuna. Između dva rata bio naseljen folksdojčerima. Iz dokumenata se vidi da su stanovnici Franstala bili isuviše drski prema srpskom življu.

gore

22) »Banjica« 1967. »Kultura«. Strana 44.


gore