aprilski_rat02
Untitled Document

 

 

Uzroke aprilske katastrofe 1941. ne treba tražiti samo u borbenoj nadmoćnosti neprijatelja, tehničkoj opremljenosti, dugogodišnjem intenzivnom radu protivničkih obavještajnih službi i petoj koloni. Činjenica da su našom zemljom upravljali nesposobni i korumpirani buržoaski političari, čija državnička djelatnost nije nimalo odgovarala interesima jugoslavenskih naroda dosta je doprinjela takvoj katastrofi.

Zahvaljujući KPJ, narod je ipak mogao da osjeti postojanje hrabrih, energičnih i neiskvarenih patriota. On je upravo mogao vidjeti i osjetiti kako prividno jaki postaju slabi i kako prividno slabi postaju jaki. Vidjeo je kako šačica izdajnika uporno ispoljava svoj uticaj na njihovu sudbinu i kretanja uopšte.
Petnaestogodišnje iskustvo pod raznoraznim vlastodršcima koji su upravljali zemljom, pokazalo je da su demagoške parole na jednoj strani »očuvanja Hrvatstva« i na drugoj »odbrane ugroženog Srpstva« i »borbe protiv komunizma« služile samo kao maske ličnih ambicija vlade Cvetković-Maček-Kulovec.

Zatvor u Sremskoj Mitrovici, kroz koji je prošao veliki broj komunista, naročito u periodu od   šestojanuarske diktature do kapitulacije aprila 1941. godine

 

KPJ je preko svojih glasila: novina, letaka i žive riječi upozoravala na mogućnosti izdajstva, iznosila činjenice korupcije, razvijala revolucionarni duh i skoro da kažemo uzaludno inicirala orijentaciju za sklapanje pakta o uzajamnoj pomoći sa Sovjetskim Savezom. Ona je neprekidno i neumorno raskrinkavala pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu i zalagala se za stvaranje narodne vlade, poštene i demokratske, koja bi neodložno sprovela u djelo životne zahtjeve naroda Jugoslavije.
Prve rezultate razgovora Cincar-Markovića sa njemačkim državnicima je KPJ je saopštila narodu. Njen Centralni komitet se domogao originalnog dokumenta o Cincar-Markovićevim razgovorima sa liderima fašističke Njemačke. U letku koji je povodom tog slučaja štampao CK KPJ između ostalog se kaže:
»Na sastanku u Ministarstvu inostranih poslova kraljevine Jugoslavije Cincar je rekao: »Poželjno je da se Rusija ignoriše, da izgleda da ne postoji. Naša javnost mora obavezno dobiti utisak da Rusija za nas ne predstavlja nikakav faktor sa kojim bismo mogli da računamo u našim spoljnopolitičkim kombinacijama. Poželjno je dakle da o njoj u našoj štampi ništa ne piše, ili što manje ili što beznačajnije. Interesovanje Rusije za nas ne smije da dopre do javnosti, a naročito ne smije nazreti kako bi smo mi u savezu sa Rusijom mogli da dođemo u povoljniji položaj, kako se to govori u ilegalnoj propagandi.«

 

 

Grupa političkih osuđenika u S. Mitrovici. Drugi sa desna ma lijevo Moša Pijade

Komunistička partija Jugoslavije je pred narodima Jugoslavije raskrinkavala izdajničku politiku vlade Cvetković-Maček-Kulovec, koja je srljala u sve veće izdajstvo i koja nije vidjela propast svoje zemlje u saveznicima i zemljama sa kojima su mimo volje naroda paktirali, nego u Komunističkoj partiji Jugoslavije, koja im se od svih postojećih partija najžešće suprotstavljala.
Zato CK KPJ u svom letku (bez datuma) ističe: »Ili će narodi i radne mase Jugoslavije uspeti u dvanaestom času da izvojevuju pakt o uzajamnoj pomoći sa Sovjetskim Savezom i time spase svoju nezavisnost i mir, ili će režim Cvetković-Maček-Kulovec odvesti narode Jugoslavije putem porobljavanja tih naroda.«
Nažalost vlada Kraljevine Jugoslavije nije usporavala svoje korake na putu prema izdajstvu. Pokatkad su i brže nastupali, iako su unaprijed bili svjesni činjenice da im istorija to neće nikad oprostiti. Oni kao da nisu znali da se snaga, slobodoljubivost i heroizam jednog naroda ne može prodati ni za kakve pare na svetu. U »traganju« za saveznicima, trgovali su i trgujući prije svega sa ličnim nacionalnim ponosom, nalazili su ih među najžešćim neprijateljima, koji su nam kasnije tako svirepo i nemilosrdno razorili zemlju i domove.


Pokrajinski komitet KPJ za Srbiju organizovao je 12. decembra 1939. godine demonstracije, u kojima su najznačajnije učešće uzeli studenti, radnici i srednjoškolci. Na tim demonstracijama su jasno pokazali svoje protivljenje politici Cvetkovića i Mačeka. Videći da je Komunistička partija Jugoslavije uzela snažan zamah i da im prijeti opasnost da budu svrgnuti sa vlasti, vlada je dala sva ovlašćenja Ministarstvu unutrašnjih poslova, a preko njega i žandarmeriji, s direktivom da se preduzmu najstrože mjere prema svima koji su se već eksponirali u svom i revolucionarnom radu.
Preduzete su mjere da se prije svega oslobode svih antifašističkih i progresivnih snaga koje su stajale na putu fašizacije zemlje i priključenja Jugoslavije Trojnom paktu.


Januara 1940. otvoren je logor u Bileći. U taj logor dopremljeni su bili najistaknutiji jugoslovenski komunisti iz Beograda i drugih krajeva Jugoslavije, kao na primjer: Ivo Lola Ribar, Ivan Milutinović, Veselin Masleša, Moša Pijade i mnogi drugi. Cilj je bio jasan: trebalo je da se zastraše komunisti i da se od revolucionarnih masa odvoje njihove vođe.7) Lepoglava, beogradska Glavnjača, Sremska Mitrovica, stari austrougarski zatvor u Kotoru, Dubrovniku, Kolašinu, Kragujevcu, Zagrebu, Ljubljani, Skoplju i mnoštvo drugih tamnica širom naše zemlje postali su centri u kojima su robijali jugoslovenski revolucionari, što je Hitlerovoj Njemačkoj i Musolinijevoj Italiji bio još jedan od značajnih političkih ustupaka.


Održavanjem Pete konferencije KPJ, u periodu od 20. do 23. oktobra 1940. godine,donjet je proglas u kome se između ostalog kaže:
»U ovim sudbonosnim danima imperijalističkog osvajanja, kada se grubom silom uništavaju ostaci slobode i nezavisnosti malih naroda i špekulira sa ugnjetenim narodima pojedinih zemalja za postignuće svojih osvajačkih ciljeva, pred našu Partiju se postavlja u još opširnijem obliku jedna od najvažnijih aktuelnih zadaća — borba za nacionalnu ravnopravnost ugnjetenih naroda i nacionalnih manjina Jugoslavije.. .«

Bivša zgrada Okružnog suda u Beogradu, u kojoj je suđeno komunistima. U toku rata služila kao zatvor Gestapoa

 

Taj proglas je doveo do širokog razvoja revolucionarne borbe i sve veceg priliva članstva. Borba se odvijala propagandnim akcijama u kojima se širila istina o situaciji u zenlji. Crnogorski komunisti u svome letku, koji su rasturili po svim gradovima Crne Gore, kažu:
»Crnogorska omladino, sestre, majke i očevi naši!
Hoćemo li pustiti da padnemo u lance ropstva crnomrkih upravljača? Hoćemo li dozvoliti da po našoj divnoj zemlji gaze noge tuđina? Zar smijemo čekati skrštenih ruku dok se kopa grob slobodi naše zemlje, po kojoj treba ponovo da procvjetaju Ljudska vješala. Pamtimo li da je poslije Marice došlo Kosovo i znamo li da će poslije Čehoslovačke i Albanije doći Jugoslavija? Mi studentska omladina — sinovi Crne Gore obraćamo se ovim svome narodu i pozivamo ga na uzbunu. Radi se o našim životima, o našoj miloj Crnoj Gori i nezavisnosti Jugoslavije.
Vjekovima su se naši očevi borili za slobodu Crne Gore. Naše gore pamte slavne dane junaštva, bitke i megdane u kojima Crnogorci branjahu svoju čast, svoje ime i slobodu. Od Careva laza i Grahova, od Fundine do Mojkovca krvlju su Crnogorci bojili gore i poljane, da bi jedanput osigurali narodu slobodu. I danas kada se neprijatelji jate na našim granicama i spremaju da nas progutaju, treba da se nađemo na okupu. Treba snagom našeg junaštva i naše odlučnosti da pokažemo fašističkim nasrtljivcima da smo dostojni potomci naših slavnih predaka Baja Pivljanina, Nikša od Rovina i drugih crnogorskih junaka. Mi smo dobro poučeni primjerom Čehoslovačke i mi ćemo našim oružjem i našim grudima braniti nezavisnost Jugoslavije.«


Izdajničko vodstvo bivše Jugoslavije likovalo je samo dva dana. Narodne mase, mobilisane i predvođene KPJ odbile su da priznaju taj čin političke kapitulacije buržoaskih rukovodilaca. Revolt naroda ispoljen 27. marta pokopao je izdajnički Pakt sklopljen 25. marta. Na slici: detalj sa demonstracija, kada su naši građani uzvikivali: »Bolje rat nego pakt!«, »Dole Pakt!« itd.


Međutim, na sjeveru naše zemlje sve se više uzdizala mračna sjenka Trećeg Rajha, koji je počeo sa Etiopijom, a završio sa Poljskom i Danskom, baš onako kako su se odvijali planovi u glavi vođe fašizma. S lica geografske karte iščeznula su imena do juče nezavisnih država Austrije, Čehoslovačke, Poljske, Albanije...8)
Rat jedinica Trećeg Rajha protiv Jugoslavije bio je na pragu.
Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije uoči 25. marta još jednim proglasom upozorava građane Beograda i narode Jugoslavije. Povedeno je računa o tome da se letak u rekordnom vremenu rasturi po cjeloj zemlji. U njemu se otvoreno kaže:
»Današnja vlada sprema izdaju. Za neki dan treba da potpiše Trojni pakt koji znači sigurnu i sramnu smrt našoj državi, našoj slobodi i našem narodu. Prvi put u našoj istoriji treba pred tiranima da kleknemo, da na koljenima potonemo u beščašće i ropstvo. I to danas kada je cijeli narod u svim krajevima države svih staleža i uzrasta ustao isto kao 1912, 1913. i 1914. i kada ima samo jednu dušu, jednu volju i jednu misao da na život i smrt brani svoju najveću tekovinu i svetinju — nacionalnu slobodu i državnu nezavisnost.«
U letku se dalje kaže:
»Nećemo ni Trojni pakt, ni instruktore, ni turiste, ni privredne stručnjake... Hoćemo vladu nacionalne sloge i odbrane.
Svi za čast i slobodu! Čast i slobodu nizašta!«

Vlada Cvetković-Maček-Kulovec, vidjevši u revolucionarnim akcijama jugoslovenskih masa suprostavljanje njenoj politici, uvodi zabranu UROSS-a početkom 1941. godine.9)
CK KPJ je dao podršku sindikatima, pa je donjeo proglas u kome se između ostalog kaže:

»Protivnarodni režim Cvetković-Maček htjeo je zabranom klasnog sindikalnog pokreta da obezglavi našu borbu, ali je pri tome »zaboravio« da postoji Komunistička partija Jugoslavije koja se ne da zabraniti i koja će voditi vašu borbu i koja će svim svojim snagama pomagati dalje svakodnevne borbe. Zato vas Komunistička partija Jugoslavije poziva da zbijete svoje redove u jedan čvrst borbeni front — jer samo jedinstvena i složna radnička klasa kao i čitav radni narod i nacionalno ugnjeteni narodi pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije mogu izvojevati svoja prava i bolju budućnost.«

Sljedeća stranica

7) Negdje između 29. i 30. novembra 1940. godine, pod pritiskom javnog mijenja, što je svakako opet djelo komunističke partije Jugoslavije, vlada je donijela odluku da se rasformira logor u Bileći, što je i sprovedeno. Milan Apih — Slovenac — dok se nalazio na izdržavanju kazne, komponovao je poznatu revolucionarnu robijašku pjesmu »Bilećanku«, koja je ubrzo prihvaćena, naročito od radničke klase, sa kojom se nastupalo u demonstracijama, prkosilo u zatvorima itd.
U vrijeme formiranja koncentracionih logora, ministar vojske je izdao zapovest za formiranje radnih bataljona s napomenom da u njih treba mobilisati antifašiste, svakako zato da bi im na taj način onemogućio borbu protiv izdaje zemlje.

gore

8)  Dana 29. juna 1940. godine održana je Treća konferencija KP Slovenije na mjestu iznad Laza kod Ljubljane. Završnu riječ na konferenciji dao J. B. Tito koji je tom prilikom predočio da se KP Slovenije nalazi pred odlučujućim revolucionarnim događajima. Konstatovano da tada u Sloveniji ima oko 608 članova KPJ. Prisustvovali Krajger, Kardelj, Kidrič, Tomšič, Leskošek i drugi.

gore

9)  Vlada je 30. decembra 1940. godine ukinula klasne sindikalne organizacije u Hrvatskoj. Godinu dana kasnije, takođe zbog aktivnosti sindikata, naročito u glavnom gradu, ukinuti su bili i u Srbiji. Međutim, vlastodršci u vezi sa tim nisu postigli željeni efekt. Naprotiv,  akcija se pretvorila u bumerang.

gore