Pripovjetke
  
 

Pripovjetke nam dočaravaju predjele, ljude i događaje koje nismo bili u prilici da vidimo

 

 Domovina - to je sve

Poslije rata djeda Jurko i unuk Grega ostali su sami. Dok je djeda popravljao kuću, Grega je napasao kravu i od ilovače pravio kuće.
Tada je jedne nedjelje došao Grega djedi i rekao:
- E sad možeš doći i pogledati. Ja sam sa svojim gotov.
- Divno - odvratio je djeda iznenađen - Ko bi to pomislio da ćeš sve tako brzo završiti! Ja tek pilim, a gdje je još sve ostalo!
Odmah je pošao sa Gregom da gleda novi dom koji je tako brzo niknuo ni iz čega.
Išli su stazom naviše prema šumi. Na livadi je pasla krava.
Djeda i unuk stali su najzad tik uz rub šume; pred njima je bilo veliko naselje od ilovače. Grega je držao ruke na leđima i sav bio ozaren od ponosa, dok je djeda sa strane gledao to lijepo naselje što se kupalo na suncu, ležeći na ivici smrekove sume, u kojoj je tako lijepo šumjelo.
- To je naš dom - rekao je Grega i pokazao materiju od crvene ilovače. - Zvat će se "Na brijegu" jer stoji na uzvišici. Samo pogledaj, djedice, kako se lijepo vidi odavde. Pogledaj u gore, pa u dolinu. Kako se vide voda, drum i sela. To je sada naše. Stanovat ćemo u ovoj prvoj kući - rekao je i pokazao na prvu naslagu ilovače, lijepo izrezanu na uglove, pokrivenu palicama, s urezanim prozorima i vratima; bila je visoka do koljena.
Sve je to gledao djeda Jurko i bio vrlo zadovoljan. Pružio je ruku i pogladio kovrdžavu kosu svoga unuka.
- Vidim da si sasvim lijepo to smislio. Zaista će nešto postati od tebe. Još si mlad, a već umiješ da gradiš tako velike stvari; šta će tek biti kad odrasteš!
Gregi su zasjale oči od takve pohvale. Zatim se zamislio, te najzad progovori:
- Sad sam podigao kuću, a šta ću graditi kad porastem?
- Kad porasteš? - razmišljao je djeda, zatvorivši upola oči i zagledavši se u daljinu. Vidio je daleko pred sobom ogromne planine koje su se kupale u proljećnom suncu. S druge strane pružala se dolina s rijekom, drumovima i selima, čudesno lijepa. Iza tih planina bile su druge, a između njih doline, sela i gradovi, prostrana i lijepa zemlja, i uz to - naša. Da, naša zemlja. Tad djeda progovori:
- Kad porasteš, gradit ćeš domovinu.
- Domovinu? - ponovi Grega.
Zamislio se. Gledao je zamišljeno nekud daleko unaprijed, kao da pokušava da odgonetne neku tajnu koja se skriva iza ove riječi, koju je sad prvi put čuo! Najzad pogleda djedu, uhvati ga za ruku i upita:
- Šta je to domovina i kakva je?
- Domovina? - odgovori djeda. - To je nešto stotinu puta ljepše i hiljadu puta veće nego dom. Domovina - to je sve. Pogledaj unaokolo, i sve što vidiš: ove lijepe planine i doline, veliki gradovi, gdje živi mnogo ljudi, drumovi i željeznice kojima se vozimo, ljudi - oni što pjevaju i oni što pate, oni što se vesele i što se muče - sve je to domovina, i još mnogo što šta drugo. Tu domovinu ćeš graditi kad odrasteš....
Obojici su sijale oči dok su tako sanjali o domovini.
- A zar neće - zabrinuo se nenadano Grega - dotad već drugi izgraditi tu domovinu? Onda neće ništa ostati za mene... - skoro je zbog tog postao nekako žalostan.
- Ne - odvratio je djeda. - Domovinu - nju treba vječno graditi. Nikad nije tako potpuna, a da ne bi trebalo još štogod dodati, još štogod dograditi. Ako je danas već potpuna, sutra joj treba opet nešto novo, nešto još ljepše, još potpunije....

Srećan što će za njega još štogod ostati, Grega je zadovoljno klimao glavom, sav ispijen tim novim mislima o tome šta ga još sve čeka. 

 

Odlomak iz pripovjetke "Djeda i unuk"        Miško Kranjac

Crv i Lav

       Pred jednom pećinom u kojoj je živio lav bilo je nekakvo veliko drvo. Ono je raslo, debljalo i zagradilo vrata pećine da je lav jedva mogao ući i izaći. Lav se naljuti na ono drvo i htjede da ga obori, ali ni krenuti a kamo li oboriti. Vidje ga jedan crv iz drugog , trulog drveta, pa reče: "Sto se mučiš, bolan? Zar misliš da ćeš svojom snagom oboriti na jedan mah to drvo? Nego, ako ti smeta, nađi ti drugu kuću dok ja drvo oborim." Lav se nasmija i poče se crvu rugati: "Čuti, ludo! Ti da ovoliko drvo oboriš kad ja ne mogu iako sam car nad zvijerima?" Crv uđe u ono drvo pa počne svoj posao, i prije godine drvo padne. Onda on zovne lava i rekne:

"Kaži mi sad: ko je od nas dvojice jači?"

Narodna basna

 

 

 

 

Cvrčak i mrav

 

Jedne zime dođe cvrčak mravima i reče:
- Molim vas, dajte mi malo žita da ne umrem od gladi!
Mravi ga zapitaju:
- A šta si ljetos radio?
- Svirao sam.

- Kad si ljetos svirao, a ti sad igraj da ti glad prođe! - rekoše mravi i istjeraše cvrčka napolje. 

Lafonten

Poslovice

Koliko radiš toliko imaš.

Ko ljeti hladuje, zimi gladuje.

Ko radi taj i ima.

Nema hljeba bez motike.

 

 
 
 

Stolnjak male Šveđanke

Djevojčica Gördana živi u Štokolmu. Ona o minulom ratu zna samo po pričanju roditelja: prve godine njenog života, daleko od njene domovine, bjesnio je rat. O grozotama rata pričali su joj kao i o događajima iz bajki. Njeno malo srce uzbuđeno je kucalo kad su joj govorili o patnjama djece i ljudi. Tada je shvatila da u dalekom svijetu, na jugu od njene drage Švedske, postoji čovjek koji je čitav svoj život posvetio borbi za sretno djetinjstvo djece. Njemu je uputila pismo i poklon.
"Maršale Tito, ovdje u školi u Štokolmu izradili smo jedan stolnjak. Trebalo je da ga tata dobije. A onda mi je tata čitao jednu knjigu o Vama. Saznala sam da ste Vi vrlo hrabri, da se niste bojali nikakvog neprijatelja. Ja sam rekla da bih željela da taj stolnjak pošaljem Vama. To mi je bilo dopušteno.
Nadam se da Vam se stolnjak sviđa. Trebalo je deset dana da se izradi!"
Taj stolnjak prva je rukotvorina njenih detinjih ruku. Na komadiću platna jednostavnim je šarama vezla svoju ljubav prema čovjeku koga najviše voli - svome ocu, i tu svoju rukotvorinu, tu svoju ljubav, poslala je našem Titu!

Miroljub Jevtović