Ivan Goran Kovačić

Jama

 

I

 

Krv je moje svjetlo i moja tama.

Blazenu noc su meni iskopali

Sa sretnim vidom iz ocinjih jama:

Od kaplja dana bijesni oganj pali

Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.

Moje su oci zgasle na mom dlanu.

 

Sigurno jos su treperile ptice

U njima, nebo blago se okrenu:

I cutao sam, krvavo mi lice

Utonulo je s modrinom u zjenu:

Na dlanu oci zrakama se smiju

i moje suze ne mogu da liju.

 

Samo kroz prste kapale su kapi

Tople i guste, koje krvnik nadje

Jos gorcom mukom duplja, koja zjapi-

Da bodez u vrat zabode mi sladje:

A mene dragost ove krvi uze,

I cutio sam kaplje kao suze.

 

Poslednje svjetlo prije strasne noci

Bio je bljesak munjevita noza,

I vrisak, bijel jos i sad u sljepoci,

I bijela, bijela krvnikova koza;

Jer do pojasa svi su bili goli

I tako nagi oci su nam boli.

 

O, bolno svjetlo, nikad tako jako

I ostro nikad nisi sinulo u zori,

U strijeli, ognju; i ko da sam plako

Vatrene suze, s kojih duplje gore:

A kroz taj pako bljeskovi su pekli.

Vriskovi drugih mucenika sjeklil.

 

Ne znakm, koliko zar je bijesni trajo,

Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu.

Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.

Tad spoznah skliske oci na svom dlanu-

I rekoh:"Slijep sam, mila moja mati,

Kako cu tebe sada oplakati..."

 

A silno svjetlo, ko stotine zvona

Sa zvonika bijelih, u pameti

Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,

Divna svjetlost, svjetlost koja svijetli

Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!

Mjesece! Svijetlo ko majcino mlijeko!

 

Al' ovu strasnu bol vec nisam ceko:

Krvnik mi rece:"Zgnjeci svoje oci!"

Obezumljen sam skoro preda nj kleko,

Kad grc mi saku gustom sluzi smoci;

I vise nisam nista cuo, znao:

U bezdan kao u raku sam pao.

 

II

 

Mokracom hladnom svijestili me. Cuske

Dijelili, vatrom podigli me silom;

I svima redom probadali uske

Krvnici tupim i debelim silom.

"Smijte se!" - ubod zapovijedi prati-

"Oboce svima pred krst cemo dati!"

 

I grozan smijeh, cerekanje, grohot

Zamnije, ko da grohocu mrtvaci;

I same klace smete ludi hohot

Pa svaki bicem na zartve se baci.

A mi smo dalje u smijanju dugu

Plakali, paznih duplja, mrtvu tugu.

 

Kada smo naglo, ko mrtvi, umukli

(Od straha, valjda, sto smo ipak zivi),

U red za uske otekle nas vukli,

I nijemi bol na stranu sve nas privi:

(U muku culi iz sume smo pticu):

Provlacili su kroz uske nam zicu.

 

I svaki tako, kada bi se mako,

Od bola strasna muklo bi zarezo.

"Sutite!"-rikne krvnik -"nije lako,

Al' potrebno je, da tko ne bi bjezo."

I nitko od nas glavom da potrese

I drugom slepcu ljuti bol nanese.

 

Krvozednike smiri zican lokot

I umorni su u hlad bliski sjeli;

I zacuo se vode mrzli klokot

U zarku grlu, i glasno su jeli,

Ko posle teska posla; zatim stali

Jadan sa drugim da se grubo sali.

 

Zaboravili kao da su na nas:

Zijevali, vjetre pustali su glasne,

"Eh jednu malu vidio sam danas"...

Dobaci netko uz primjedbe masne,

I opet klokot hladna vina ili vode

Trgne sijepce - zica me probode.

 

III

 

U mome redu pocela da ludi

Neka zena. Vikala je:"Gori!

Ljudi, gori. Kuca gori! Ljudi!"

A zica ljuto pocela da pori

Nabreknute, grozne nase usi.

Na tle se zena ugasena srusi.

 

"Dupljasi! Core! Lubanje mrtvacke!

Sove! U duplje dat cemo vam zere,

Da pogledate! Vi corave macke!"

Zarezi pijan koljac kao zvjere

I slijepcu nozem otcijepi lice

Od uha, sto se zaljulja vrh zice.

 

Urlik i teski topot slijepe zrtve

(Sto bjezec kroz mrak uvis noge dize),

I brz trk za njom, sred tisine mrtve,

I tupi pad, kad lovca noz je stize.

O, taj je spasen!- rekoh svojoj tami.

Ne opazivsi da nas vode k jami.

 

Srce je muklo supljom grudi tuklo;

Tad druga srca preko zice zacuh.

Lupanje ludo naprijed nas je vuklo.

(Sto srca skacu, kad u mraku placu!)

I od te lupe progledah kroz rupe:

U jasnom sjaju misli mi se skupe.

 

I vidjeh opet, ko jos ovog jutra,

Duboku jamu, juce iskopanu.

Naregnuh sluh, da cujem, kad unutra

Uz tupi udar prve zrtve panu.

Ostrom svijesti odlucih da brojim:

Ja, pedeseti, sto u redu stojim.

 

I cekao sam. Skupljao sam tocne

Podatke: tko je vec nestao straga,

Tko sprijeda - zbrajo, odbijo, dok pocne

Udaranje, padovi. Sva snaga

Mozga u jasnoj svijesti se napregnu,

Da promjene mi paznji ne izgbjegnu.

Negde je cvrcak pjevo; oblak pokri

Zacas u letu sjenom celo polje.

Cuo sam kako jedan krvnik mokri,

A drugi stao siroko da kolje.

Sve mi to zasja u sluhu ko u vidu,

Sa bljeskom sunca na noznome bridu.

 

 

 

Ivan Goran Kovačić

 

IV

 

Kad prva zrtva pocela da krklja,

Cuh meki udar, i mesnata vreca

Padase dugo. Znao sam: u grkljan

Dolazi prvi ubod, medju pleca

Drugi, a ruka naglo zrtvu grune

U jamu, gde ce s drugima da trune.

 

Netko se mrtvo ispred mene slozi

Il' iza mene, riknuvsi od straha,

A ja udarce silnom svijesti mnozih,

Odbijajuci pale istog maha,

Mada sam svakog - sto kriknu, zagrca-

Cutio kroz ugriz u dno srca.

 

Covjek iz jame jeco je ko dijete,

Tek priklan; cikto jezivo mu glasak.

Strepih, da racun moj se ne pomete.

Tad buknu u dno bezdna bombe prasak.

Tlo se zaljulja. Klonuce me svlada.

Nestala u spas poslednja mi nada.

 

Al' silna svijest paznjom me opsjednu;

U sluh se zivci, krv, meso i koza

Napregli. Zbrojih trideset i jednu

Zrtvu; sezdeset i dva boda noza

Sluso sam udar, kojom snagom pada,

I meni opet vratila se nada.

 

Na jauk iz bezdna sada nova prasne

Bomba uz tutanj. I mrtva tjelesa

Padahu sad uz pljuske manje glasne,

Kao u vodu, povrh kase mesa.

Uto ocutjeh, da po krvi klizem.

Protrnuh: evo, i ja k jami stizem!

 

V

 

O, vidio sam, vidio sve bolje,

Ko da su natrag stavljene mi oci:

I bijelu kozu, i noz koji kolje,

I zrtve (kao jagnjad kad se koci

Caskom pred klane, al' u redu blize

Korak po korak mirno k nozu stize).

 

Bez prekidanja red se dalje mico

- Ko da na culu neko nesto dijeli-

Nit' je ko viko, trzo se, narico;

Na zezi strasnoj tiho su nas zeli

Ko mrtvo klasje, koje jedva susti.

(To se cula krv, sto iz grla pljusti.)

 

Korak po korak posli smo; stali opet;

Krkljanje, udar, pad i opet korak.

Zacuh zvuk jace. Ukocen ko propet,

Stadoh. Na usne tudje krvi gorak

Okus ocutjeh. Sad sam bio treci,

Sto jamu ceka u redu stojeci.

 

Strasna mi tama, od sljepoce gora,

Sav um pomuti i na cula leze,

I za njom svjetlost ko stotine zora;

Iskro! Strijelo! Plamene! Snijeze!

Silno svijetlo bez ijedne sjene,

Ko ostar ubod igle usred zjene.

 

Drug se preda mnom natrag k meni nago,

Kao od grca; onda je zastenjo,

Napred posrno, uzdahnuo blago-

I tihi uzdah s krkljanjem mu jenjo.

Surva se, pljesnu ko riba. Zine

Preda mnom prostor bezdana praznine.

 

Sve pamtim: naprijed zaljuljah se, natrag

Bez ravnovjesja - kao da sam stao

Jezive neke provalije na prag,

A iza mene drugi ponor zjao.

Bijela strijela u prsi mi sinu.

Crna me sinu s pleci. U dubinu.

 

VI

 

U bezdanu uma, jeza me okrijepi.

Osjetih hladno truplo, gdje me tisti.

Hladnost smrti, da mi tijelo lijepi,

Strah svijescu sinu: neka zena vristi!

U jamu sam - tom zdrijelu naseg mesa:

Ko mrtve ribe studena tjelesa.

 

Lezim na lesu: kupu hladetine,

Mlohave, sluzne, sto u krvi kisne,

I spas sa jezom iz leda me vine:

Svijest munjom blisne, kada zena vrisne,

Okrenuh se, u groznici tad k vrisku

Pruzih ruku: napipah ranu sklisku.

 

I prvi puta sva zivotna snaga

Nad lesevima stala da se skuplja;

Na vrisak skrenuh ruku, i u duplja

Lubanje zaboh prste; tijela naga

Ko da su sva zavristala u jami-

Sav pako jeknu jezivo u tami.

 

Bomba ce pasti! Uzasnuh se prvo;

U grcu strasnu zgrabih rukom nize,

Zakoljak nadjoh grozan. Les se rvo

Sa mnom i na me poceo da klize.

Krkljo mu grkljan u krvavoj rani;

Korake zacuh i glasove vani.

 

 

 

 

 

O, boze moj, zagrlila me zena

Sad zagrljajem druge svoje smrti:

Kako joj koza lica nagrbljena...

Starice! Bako! I uzeh joj trti

Koscate ruke, i zarko ih ljubih.

Cinilo mi se: mrtvu majku ubih.

 

Cuo sam kako umiruci stenje

I pozeleo ludo da ozivi.

Sve leseve tad molih za oprostenje.

Ocutjeh tvrdu usnu, gdje se krivi-

Obeznanih se. Kad sam opet skido;

Mrak nesvijesti, jos sam gorko rido.

 

VII

 

Usutjeh. Sam medj' truplima lednim,

A studen smrti na ledja mi sjela,

Na udove. U ledu mrtvih zednim

Vatrama nepca, jezika i zdrijela.

Led smrti suti. U njemu pako gori.

A nigde vriska, da samoca ori.

 

Taj grozni teret, sto na meni lezi,

Ni smrtnim ledom nece da priusti

Hladnocu grla; a biva sve tezi;

Odjednom skoro viknuh: voda pljusti!

Cujem gde s vrha po truplima tece;

Ah, studen mlaz! - al' pece, pece, pece!

 

Po goloj kozi po ledjnome jarku,

Niz trbuh, prsa, slabine i bute

Potocic studen pali vatru zarku,

Dube u mesu kanalice ljute.

I kad na usnu mlazic zarki kapno,

Opaljen jezik kusnu zivo vapno!

 

Puna je jama, na lesine liju

Vapno, da zivim strvine ne smrde,

O, hvala im, nas mrtve da griju

Plamenom svoje samilosti... Tvrde

Leseve cutim: trzaju se goli,

Ko mrtve ribe, kad ih kuhar soli.

 

Taj zadnji trzaj umiruceg zivca,

Taj cudni drhtaj, na kojem sam plivo,

Ucini da sam blagosiljo krivca:

O, gle! jos truplo kraj mene je zivo-

To starica me hladnom rukom gladi,

Jer zna da moji ne prestase jadi!

 

VIII

 

Kad sam mrtvi val zivota stiso,

Korake zacuh ko daleku jeku;

Netko je jamu par puta obiso;

I nasta mir, ko mir u mrtvu vijeku.

Pomakoh nogu, stegnuh lakta oba-

Ko grobar, kad se izvlaci iz groba.

 

Zaprepastih se: lesevi se micu,

Klizu nada me, polako se ruse-

Smiju se, placu, hropcu i vicu,

Pruzaju ruke i bijesno me guse...

Osjecah nokte, straznjice, bokove,

Trbuhe, usta, sto me ziva love.

 

Prestravljen stadoh. Stadose i oni.

Sad je tezina manja. Mrtva noga

Pala mi preko ramena. Ne goni

Nitko me vise!- Od penjanja moga

Ruse se mrtvi!- rekoh sebi: - To se

O vratu tvome splele zenske kose.

 

Prostrujo hladan zrak na moja usta

Kroz sloj leseva: izlazu sam blizu!

I srknuh utopljenicki: krv gusta

Kroz nosnice u grlo ostro briznu.

Smijo sam se - al' da me netko tako

Nakreveljena vidje, taj bi plako

 

Il' bi od straha sledio se, nijem

Pred tom rugobom. Jer, sto da se tjesim:

Odsad ce ljudi misliti da se smijem

Kad placem, i da placem kad se smijesim.

Ta prazna duplja, gnijezda grozne tame,

Sjecat ce svijet na crno zdrijelo jame.

 

I sama sebe osjecao sam krivim,

Sto ostavljam u bezdanu te mrtvace,

Jer zrak je ovaj ziv... a ja ne zivim...

I cekah da me opet natrag bace.

Al rana zivim bolom: ziv si! rece.

Sabrah se. Vraga! S njom se spusta vece.

 

IX

 

O nikad nisam ocekivo tamu

S tolikom ceznjom. Pazi! rosa klize

Niz trupla dolje do mene, u jamu!

Uzaren jezik poceo da lize

Kaplje sa ruku, nogu, mrtvih tijela,

Sto su se na me ko zlijeb nadnijela.

 

Pomamno sam se i divlje penjo,

Gazi prsa i trbuhe grubo-

I kad bi mrtav zrak iz trupla stenjo,

Nisam vec trno. Vuko sam i skubo

Dugacke kose, uspinjo se mesom,

Podjaren zedjom kao ludim bjesom.

 

 

 

 

 

 

 

 

Ivan Goran Kovačić

Nisam osjeco bola, straha, stida;

Obarah les za lesom, grabih, plazih

Po njima ko po zemlji, sto se kida.

A mozda svoju mrtvu sestru gazih,

Susjeda vukoh, lomih njeznu dragu.

Zedj mi je dala bezumlje i snagu.

 

Kad sam se divlje iz jame izvuko,

Zaboravih svijest, oprez, da l' je mrko:

Tlom krvavim sam puzo, tijelo vuko

Do trave: zvijerski, zivinski je srko;

Uranjo u nju, jeo je i guto

I ko po rijeci livadom sam pluto.

 

Dozvah se: usta, punih trave, lezim

Gorim, ledenim: u teskoj sam mori.

Spasen! O, kamo, kamo sad da bjezim?

Zadrhtah: pjesma krvnikova ori,

Daleko. Nasim mukama se ruga.

I mrznja planu. Ostavi me tuga.

 

X

 

Odjednom k meni miris paljevine

Vjetar donese s garista mog sela;

Miris, iz kog se sve sjecanje vine:

Sve svadbe, berbe, kola i sijela,

Svi pogrebi, naricaljke, opijela;

Sve sto je zivot sijo i smrt zela.

 

Gdje je mala sreca, bljesak stakla,

Lastavicje gnijezdo, iz vrtica dah;

Gde je kucaj zipke, sto se makla,

I na traku sunca zlatni kucni prah?

 

Gde je vretena zuj, miris hljeba,

Sto s domacim sturkom slavi zivot blag;

Gdje su okna s komadickom neba,

Tiha skripa vrata, sveti kucni prag?

 

Gdje je zvonce goveda iz stale,

Sto, ko s daljine, zvuk mu kroz star pod

U san kapne; dok zvijezde pale

Stoljeca mira nad sela nam i rod.

 

 

Nigde placa. Smijeha. Kletve. Pjesme.

Mjesec, putujuci, na garista sja:

Ugasnu s dola dalek jecaj cesme,

Crni se na putu lesina od psa...

 

Zar ima mjesto bolesti i muka,

Gdje trpi, pati, strada covjek ziv?

Zar ima mjesto, gdje udara ruka,

I zivis s onim, koji ti je kriv?

 

Zar ima mjesto, gdje jos vriste djeca,

Gde ima otac kcerku, majku sin?

Zar ima mjesto, gdje ti sestra jeca,

I brat joj stavlja mrtvoj na grudi krin?

 

Zar ima mjesto, gdje prozorsko cvijece

Rubi jos radost i tazi jos bol?

Zar ima veceg bogatstva i srece,

Nego sto su skrinja i klupa i stol?

 

Iz sume, s rikom gora, prasak muko

Zatutnji. Za njim tanad rasprasteno

Ciknu, ko djeca njegovo. Pijuko

Nada mnom zvuk visoko, izgubljeno.

Bitka se bije. Osvetnik se javlja!

Osvijetli me radost snazna poput zdravlja.

 

Planu u srcu sva ognjista rodna,

Osvetom buknu krvi prolivene

Svaka mi zila, i ko usred podna

Sunce Slobode razbi sve mi sjene.

Drzec se smjera garisnoga dima,

Jurnuh, poletjeh k vasim pucnjevima.

 

Tu ste me nasli lezati na strani,

Braco rodjena, neznani junaci;

Pjevali ste, i ko kad se dani,

Siroka svjetlost, kao bozji znaci,

Okupala me. Rekoh: zar su snovi?

Tko je to pjevo? Tko mi rane povi?

 

Ocutjeh na celu meku ruku zene;

Sladak glas zacuh:"Partizani, druze!

Pocivaj! Muke su ti osvecene!"

Ruke se moje prema glasu pruze,

Bez rijeci, i dosegoh njezno lice,

Kosu i pusku, bombu vidarice.

 

Zajeco sam i jos i sad placem

Jedino grlom, jer ociju nemam,

Jedino srcem, jer su suze macem

Krvnickim tekle zadnji puta. Nemam

Zjenice da vas vidim i namam moci,

A hteo bih, tugo! - s vama u boj poci.

 

Tko ste? Odakle? Ne znam, al' se grijem

Na vasem svijetlu. Pjevajte. Jer cutim,

Da sad tek zivim, makar mozda mrijem.

Svetu Slobodu i Osvetu slutim...

Vasa mi pjesma vraca svijetlo oka,

Ko narod silna, ko sunca visoka.