Djela iz NOB-a

 

NOČNE MORE

 

I dio (1995)

 

 

 

 

Sunce je poigravalo na bijelom zidu spavaće sobe. Tek što je svanulo. Sat na noćnom ormariću pokazuje svojim zlatno žutim kazaljkama tri. U Jugi je još mrak. Aljoša lezi u krevetu i razmišlja o snu, o svojoj sudbini, o samoći i beznađu života.

 

Ne može zaspati. Uzima slušalice sa linije i pomoću daljinskog traži muziku na radiju. Beograd se skoro nikako ne razaznaje. Šumi i bruji i tek poneka riječ se razumije. Sa teškom mukom razaznaje razgovor u porodici Jovanović. Tu emisiju nikad nije slušao dok je bio dole u Jugi. Sad mu znaci mnogo. Znaci mu vise nego ista u ovoj zemlji. Oni mu dođu kao susjedi , kao neko najbliži. Miješaju se druge stanice. Odustaje na kraju. Uključuje CD i tone u muziku Pink Floyda.

 

Još jednom počinje razmišljati o snu. Šta da se to stvarno desilo? Još uvijek su to one iste poznate ulice njegovog rodnog grada. Ali to više nije njegov rodni grad, njegovi drugovi, njegovo djetinjstvo. On osjeća da tu više ne pripada. Hoda svojom najdražom, Titovom Ulicom. Ne, on ne hoda, on puze, krije se. Još samo dvije ulice pa će ugledati svoju zgradu. Da, to je tako blizu, ali noge su od olova. On stoji u mjestu a želio bi potrčati. Otkud on tu opet? Oko njega su nepoznati ljudi, ljudi kojih se boji, od kojih bi pobjegao. Krije se. U podsvijesti mu se javlja dilema, zašto je on opet tu? Kako je prošao ratne linije i ušao u svoj rodni grad? Nešto mu govori da je to nemoguće, ali on je tu stvarno a ne tamo gdje bi želio biti. Ili možda jeste?

 

Tada se probudio. Ana , njegova žena, mirno spava ne sluteći koliko je njen voljeni Aljoša bio daleko iako je ležao u postelji do njenog tijela. Ona je prije dvije godine, kad je rat počinjao, bila protiv tog da napuste njihov grad. Smatrala je da se to u gradu u kojem su odrasli ne može desiti.

 

- "Pa ovdje su ljudi za zajedništvo." Stalno je govorila - "Tvoja majka je Muslimanka, otac Srbin a moji su Hrvati. Nas niko neće dirati."

 

Ali baš zato on je želio otići što dalje, pobjeći daleko od svih. On voli svoju zemlju, Jugoslaviju, ali i sve ljude u njoj. On nije želio ubiti nikog. Rade je odabrao da izgubi sve materijalno što je imao i da ode u daleku Švedsku. Sad je ovdje i pokušava da sredi život i da živi kao prije. Još se sjeća onog dana kad su u Ystadu izašli sa broda iscrpljeni morskom bolešću, izgubljeni u prostoru, u iščekivanju šta će se desiti. Ljudi iz njihove nove domovine primiše ih učtivo, čak malo i pretjerano uljudno. To je za njih bilo prvi put da su u Švedskoj.

 

Sjeća se i onog prepunog Stadshotella u Katrineholmu i iščekivanja premještaja u neki od stalnih smještaja za izbjeglice. Kako je samo to davno bilo? Mnogi nisu bili zadovoljni. Očekivali su više. Aljoša je smatrao da je sve bolje od povratka nazad i nije se bunio ni kad su dobili stalni premještaj u hotel u predgrađu Štokolma i hotelsku ishranu na koju se nikako nisu mogli navici. On je znao da su mogli dobiti i smještaj po stanovima u izbjegličkim naseljima. Oni koji su ih dobili možda su imali vise sreće.

 

Nije ga puno uznemirilo, onog dana kad su došli u Štokolm u hotel, ni skandiranje -"Bosna, Bosna" od strane jedne grupe omladinaca koji su naslutili da oni nisu cisto muslimanska porodica. Znao je da u ljudima vlada euforija i da se ljudi najčešće mrze zbog imena i prezimena a ne zbog njihovih postupaka. On i njegova porodica su to sve stoički podnosili.

 

Sjetio se i dana kad su uselili u stan. Nepunih pet mjeseci po dobijanju PUT-a (stalne boravišne dozvole), a godinu dana po dolasku u Švedsku, mogli su se napokon osjećati kao da su u svojoj kuci. Da, to je bio njihov novi dom u kojem su ponovo osjećali da žive kao sav normalni svijet. Sa novcem od kredita počeli su opremati stan no ubrzo shvatiše da je novca sve manje i da nije dovoljno za sve sto trebaju. U prodavnicama je sve za njih bilo skupo. Tako počeše obilaziti prodavnice sa polovnim stvarima i aukcije. To je bilo daleko jeftinije. Jednog dana je iz kontejnera donjeo skoro novu IKEA stalažu za dnevnu sobu. Moralo se tako. U Jugi to nikad ne bi uradio. Još se sjeća kako se stidio samog sebe, kako se stidio kad je slagao djeci kako je stalažu kupio na aukciji. Ipak ni dan danas ne može da shvati zašto ljudi bacaju u kontejnere nove stvari koje bi druge ljude usrećile kad bi ih imali.

 

-"Čudne su stvari koje se dešavaju oko nas i to je najbolje prihvatiti tako kako jeste." Zaključio je Aljoša.

 

Sunce se polako gubi prema jugu i Aljoša baca pogled na sat. Kazaljke pokazuju da vrijeme prolazi neumitno i da svaki novi trenutak već je prošlost. Život je tako kratak kad se gleda unazad. Aljoša gasi muziku ali shvaća da više nema vremena da ponovo zaspi. U sedam sati mora ustati i spremiti se za školu. Da, bas za školu, on koji je završio fakultet u Sarajevu na mašinstvu sad mora ponovo sjediti u školskoj klupi. Ne , nije njemu teško učiti, navikao je on na to. Ali teško mu pada nivo na kojem je sada. To je nivo predškolskog obrazovanja a da bi završio osnovnu školu morat će ići još šest mjeseci. Zaključio je da ako želi da dođe do pređašnjeg školskog nivoa, treba mu još tri godine. Dugo je to. Posla za strance je sve manje u Švedskoj i pitanje je hoće li uopšte dobiti svoj posao.

 

A škola, to je priča za sebe. Ako se zanemare razne političke provokacije pojedinih učenika ostaje još mnoštvo jezičkih bisera kao to da se glagoli mijenjaju po padežima, da su Švedsku gramatiku na srpsko-hrvatskom jeziku trebali napisati jednostavnije.

 

-"Pa čovječe ne znaju svi šta je to glagol a šta imenica."

 

I tako dalje. provala za provalom. Aljoša se i dan danas nasmije kad se sjeti razgovora svoja dva školska druga. Huan, koji dolazi iz Argentine, zbunjen time što neki od onih koji dolaze iz Jugoslavije kažu da govore bosanski jezik a neki da govore srpsko-hrvatski, jednom prilikom je pitao Suada:

 

-"Kako to da se vi razumijete a govorite različitim jezicima?"

 

-"Pa to je jednostavno" odgovara Suad "naši jezici su slični"

 

-"U čemu je onda razlika?"

 

-"Pa u bosanskom jeziku ima puno rijeci koje vode porijeklo iz turskog jezika."

 

-"Kako izgleda to u nekom primjeru?" Upita Huan

 

-"Na primjer mi kažemo mlijeko a Srbi kažu mleko." Odgovara Suad.

 

Ne, ne smije se Aljoša samo tome. Ljudska glupost ide dalje. Učiteljica švedskog jezika jednom prilikom pita sljedeće:

 

-"šta je to min, din, hans (moj, tvoj, njegov)

 

Jedan od "stručnjaka" za gramatiku svog jezika odgovara da su to glagoli ( naravno na srpsko-hrvatskom ili bosanskom - švedski mu slabo ide)

 

Huan iz zadnje klupe odgovara na švedskom:

 

-"Det är possessiva pronomen (prisvojne zamjenice)

 

Stručnjak se brzo okreće svom sunarodniku i kaže:

 

-"Važno je da ja to znam kako se kaže na našem jeziku."

 

Iz dječije sobe se čuje škripavi zvuk dječijih kreveta. Mora biti da je sunce probudilo Igora i Marka. Djeca idu u školu tek u pola devet ali sunčeva svjetlost već uveliko obasjava njihova mala, nježna tijela. U Švedskoj je to za njih veliki problem. Djeca su navikla prije zaspati kad sunce zađe a probuditi se zajedno sa suncem. Da to se može u proljeće i jesen ali ljeti sunce skoro nikako ne zalazi a zimi obdanica traje samo tri - četri sata. Tako se dešava da ljeti skoro i ne spavaju a zimi su stalno pospani. Jedva se dignu iz kreveta kad treba poći u školu. Nije im lako a i odraslima je to poteškoća.

 

Marko ide u prvi razred i njemu je mnogo lakše da savlada nastavu na švedskom nego Igoru koji je u četvrtom razredu. Ipak im dobro ide obojici. Trude se da održe tempo sa njihovim drugovima Šveđanima. Aljoši najteže pada kad djeca moraju za praznike da idu u crkvu iako su svi oni u porodici ateisti. Tu švedsku tradiciju on bi rado zaobišao. Ali školski zakoni su takvi.

 

Tako još jedan novi dan, koji se ni po čemu ne razlikuje od prethodnih, započinje u njihovoj porodici. A u sjećanju sve manje ostaje. Dolaze novi ljudi, događaji i mjesta.

 

 

KRAJ (ili pak ne)

 

Ipak nije kraj. Život piše romane a Aljošin roman se svakog dana sve vise popunjava. Sve se stapa i raste i dobija nove dimenzije.

 

 

II dio

 

(2000)

 

ŽIVOT IDE DALJE

 

 

Napokon je slika postavljena. Zamalo ga je to koštalo gubitka nokta kad je umjesto glave eksera pogodio vrh svog prsta. Uh, što je zasjalo mnoštvo zvjezdica prouzrokovanih iznenadnim bolom. Ali nije mu žao. Postavio je sliku osobe koju neograničeno cijeni i poštuje. Slika maršala Tita u svjetloplavoj maršalskoj uniformi sa crvenom zvijezdom petokrakom na šapki, ponosno stoji na zidu dnevne sobe, iznad omanje stalažice od orahovine sa brižno poredanim knjigama iz vremena vladavine tog velikana ali nadasve čovjeka.

 

Aljoša se na trenutak zamisli kod riječi vladavine. Da li je to prava riječ? Prikladna riječ da označi razdoblje u svjetskoj istoriji u kojem je pod vodstvom tog vizionara, od jedne siromašne, seljačke i ratom opustošene zemlje, stvorena industrijski jaka, radnička, samostalna zajednica ravnopravnih naroda i narodnosti. Toliki žar i samoprijegor nije mogao da ostvari u narodu jedan vladar. Tito je bio vođa, kako u ratu, tako i u miru. On je išao naprijed i za sobom vodio milione ljudi koji su u njemu, njihovom vođi, vidjeli početak jednog boljeg i pravednijeg svijeta.

 

U tom času pojavi se Aljošina, još uvijek vitka i zgodna, saputnica kroz život. Ana je nosila veliku saksiju od pletene košarice u obliku patke u kojoj je bila zasađena biljka sa velikim ovalnim rascijepljenim listovima koji su davali dojam da patka lezi skrivena u nekoj močvari obrasloj lišćem na tropskom, egzotičnom ostrvcetu. Njeno mjesto je bilo na orahovoj stalažici i sa svojim listovima je skoro dodirivala antički ram slike.

 

U sobi se nalazilo ne toliko puno ali lijepo odabranog namještaja. TV prijemnik je zauzimao mjesto u uglu sobe tako da se sa lijepo oblikovane i za sjedenje udobne ugaone garniture iz suprotnog ugla mogao prijatno pratiti TV program. Sve je tek namješteno u prostoriji koja sa još dvije sobe i kuhinjom sačinjava njihov novi dom. Tu kuću su tek kupili pa su danas završili sve oko preseljenja. Otkazni rok od 3 mjeseca za njihov bivši iznajmljeni stan još uvijek nije istekao ali oni ne žale da plaćaju prazan stan još ta dva mjeseca jer su toliko željeli da što prije budu u svojoj kućici. Nije to velika kuća. Kao i sve novije kuće u Švedskoj i ova ja izgrađena montiranjem gotovih elemenata tako da nema betonskih zidova a svi vanjski zidovi su od gipsanih ploča poredanih preko drvenih greda i ispunjeni izolacionim materijalom. Aljoša je zaključio da je to jeftina izgradnja skupog stambenog prostora. Razlog za to je velika potražnja stambenog prostora i cijene su naglo počele da skaču. Oni su imali sreću da za tu kućicu nije bilo previše zainteresovanih tako da su je sa najvećom ponudom ipak kupili dosta jeftino. Tako su napokon dobili vlastiti krov nad glavom.

 

Jedino što će im nedostajati su prijatelji iz starog naselja. A najviše će im nedostajati Amir i Selma. S njima su bili nerazdvojni. Nije bilo dana a da jedni druge nisu posjećivali. Jutarnja kafa ili večernje posjete uz pivo i mezu su bili nezamjenjiva navika. Amir je sa porodicom izašao iz svog rodnog grada 15. maja '92, samo par sati prije nego se tamo zapucalo. Ono jest da su mogli i ostati ali su kao i Aljoša osjećali da to nije njihov rat. Ostavili su sve i otišli. I nisu se pokajali. Nije njima ljepše u Švedskoj nego što im je bilo prije rata. U Jugoslaviji su imali nešto što ovdje nikada neće imati. Ali kad pomisle šta se sve promijenilo u njihovoj zemlji znaju da nisu pogriješili što su otišli. U tome su se potpuno slagali sa Aljošom i Anom. Dosta puta su nailazili kroz razgovor na tu temu ali nikada im se stavovi nisu razišli.

 

Amir je inače strasni ljubitelj motora i tu svoju ljubav je prenosio na sve u njegovoj okolini. Kao stari motorista čim bi se započela tema o motorima oči bi mu se zacaklile i dobijale čudesan sjaj. Mogao je pričati satima o svojim dobodovštimama na dva točka, o prijateljima, ponekoj djevojci ali najviše o onom osjećaju slobode i brzine dok vjetar leprša pramenove kose na ljetnjem suncu. A ima dugu kosu. Kosa mu je pri krajevima često prelazila u spiralne pramenove. Stalno se žali kako mu je nemoguće poslije vožnje da je raščešlja. Kako kaže već je polomio toliko češljeva da ih više ni ne broji. Čim je dobio posao kao vozač autobusa, odlučio je da kupi motor. Naravno da nije bio u stanju da kupi neki motor, kojeg bi pogledom punog čežnje pratio kad protutnji pored njega. Cijene motora nisu ni malo male ali problem je i cijena osiguranja koje je za brze motore ogromna. I pored najbolje volje mogao je odvojiti oko 10 000 kruna za motor a za te pare je kupio prije 3 godine Suzuki od 400 cm3 iz '83 godine. Bio je oduševljen kao malo dijete. Dok se pripremao da polaže ispit za motor (nisu priznavane kategorije iz Juge), glancao ga je svaki dan. Nije bilo sjajnijeg i besprekornije očuvanog motora od njegovog. Kad je napokon izašao na polaganje i položio ispit, prvih mjesec dana nije silazio sa motora. Pravio je bjesomučno krugove po gradu, odlazio na obližnje kupalište pa onda nazad na auto put koji je presijecao grad. Jednostavno nije se smirivao. Već su se svi počeli brinuti za njega. A onda je jedan dan došao kod Aljoše i sav potišten rekao:

 

-«Aljoša šta da radim? Ovako više ne mogu.»

 

Aljoša koji ga je poznavao kao rođenog brata bio je zaprepašten.

 

-«Pa Amire ti si napokon ostvario tvoj životni san. Šta je to sad? Zašto si tužan?»

 

-«Aljoša mi se znamo otkad smo doselili u ovo naselje i znaš da ja volim motore najviše na svijetu ali evo već mjesec dana se vozim sa mojim Suzukijem i nema ni sekunde slobodnog vremena da ne provedem u vožnji. To je divno. Ali nedostaje mi društvo. Nedostaje mi neko ko će kad stanem s motorom da parkira pored i kad skinemo kacige da uz smijeh komentarišemo vožnju. Aljoša previše sam usamljen. Dok sam imao MZ-a u Jugi sanjao sam o jednom većem motoru ali imao sam drugove, a ovdje sad imam dobar motor ali mi nedostaje društvo.»

 

Aljoša ga je tada shvatio ali mu nije mogao ništa odgovoriti. Nikakav odgovor nije bio dovoljno dobar u tom trenutku. Tuga je ostala da visi u zraku iznad njihovih glava. I Aljošu su tad zaokupile misli o smislu svega. Prošlo je mnogo godina otkad je Aljoša sa svojom porodicom došao u ovu hladnu, bijelu i vjetrovitu zemlju. Noćne more su polako iščezle ali su ih zamijenile ljudske, životne svakodnevne more. Život sa sobom nosi razna iskušenja. Kad si u tuđoj zemlji onda te to još više pritiska. Sjeća se još uvijek rečenice koja je izrečena na prvom sastanku sa izbjeglicama kojem je prisustvovao: - "Jedanput izbjeglica - cijeli život izbjeglica." glasila je konstatacija jednog Kurda koji je bio zadužen za njihov prijem. Koliko je samo istine u toj rečenici? Svakog dana biva on podsjećan na tu surovu istinu. Počevši od beznačajnog pogleda nekog prolaznika na ulici koji u njemu prepoznaje došljaka pa sve do onog uobičajenog pitanja nekog "brižnog" Šveđanina: - «Osjećaš li se srećnim u Švedskoj?»

 

Kako napokon da odgovori na to pitanje? Ako ne kaže istinu onda laže samog sebe. Ako kaže istinu sagovornik biva kao sabljom posječen. Žalosno je kad se vidi koliko ta istina pogađa Šveđane. Oni su navikli da je kod njih sve najbolje. Navikli su da čuju od svih koji dođu u Švedsku da su ostvarili svoj životni san i da su bezgranično sretni što su tu. I sad dolazi iz usta tamo nekog Jugovića istina da on, taj nezahvalni, divlji i nekulturni Balkanac, nije srećan u njihovoj slobodnoj, prekrasnoj, demokratskoj Švedskoj.

 

Razumije Aljoša njih. Oni ne znaju za bolje i zato smatraju da je kod njih najbolje. Ne znaju oni da je ,kako pjesnik kaže: "U jednoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu" radnik imao vlast, građanin imao slobodu da odlučuje, djeca imala vremena da se igraju. Naravno nije sve funkcionisalo uvijek besprekorno. Nisu se uvijek poštovali zakoni. Međutim, postojali su osnovi da radnici, kad su složni, ostvare ono sto žele, i da građani donesu odluku šta da se gradi u njihovom naselju, i da učenik odabere školu prema svom interesovanju a ne imovnom stanju svojih roditelja. Ali najvažnije je bilo sigurnost koja se ogledala kroz besplatno zdravstvo, sređene međuljudske odnose i brigu o onima koje zadesi nesreća. Vojska, koja je uistinu bila narodna, pomagala je elektrifikaciju sela, izgradnji puteva kroz bespuća, ubiranje plodova sa njiva kad jesenje kiše onemoguće pristup mehanizaciji. Sjeća se Aljoša i one 60 i neke kad je njegov otac, oficir JNA, bio odsutan nekoliko dana ostavivši njih, Aljošu i sestru same sa mamom, dok je sa svojom jedinicom vodio ogorčenu borbu protiv nabujale vodene mase. Rijeka Sava je prijetila da poplavi sela i gradove. Vojnici su gradili nasipe a kad ponestane vreća svojom tijelima su pravili bedeme nabujaloj riječi dok pomoć sa još vreća za popunjavanje nasipa ne stigne. Nije im bilo lako ali su vraćali dug svojoj domovini i svom narodu. Šveđani nikad ne bi shvatili zašto se tako radilo.

 

- «Možda je tako i bolje.» zaključi Aljoša na kraju. Aljoši je jasno da su ta vremena prošla i da povratka nema. Zašto i kako da Šveđanima opisuje nešto što više ne postoji? On je svjestan toga i ovlaže mu se oči na samu pomisao na tu groznu sablasnu istinu. Izgubili su sve što su generacije njihovih očeva gradili. A sve je moglo biti drugačije.

 

Zvuk telefona prenu ga iz razmišljanja. Ustaje i pogledom traži gdje je ostavio telefon koji resko upućuje u eter svoje kratke signale. Nalazi ga na naslonu fotelje. Dok ga diže i pritiska dugme za uspostavljanje veze razmišlja ko bi to mogao biti. Javlja se i sa druge strane čuje prijatni ženski glas, koji kao neku pjesmicu koju po hiljaditi put ponovio deklamuje, govori naziv firme i razlog zašto je nazvan. Naravno, to je postalo u Švedskoj moderno da razne ponude za usluge upućuju preko telefona ne vodeći računa ometaju li tim pozivom neku osobu. Želite li jeftiniju struju, telefon, muške gače, pretplatu za novine i tako slično, su obično riječi koje se čuju u slušalici dok iznenađena nazvana osoba pokušava da shvati ko i zašto ga zove. Tako je i sad Aljoši upućen prijedlog da za samo 1 krunu može da naruči prvu dozu tableta za mršavljenje. Poslije će svaki mjesec dobijati novu isporuku koja košta 200 kruna. Naravno može kad god želi da odjavi pretplatu. To su riječi koje sluša. Zna li uopšte osoba koja razgovara s njim kako on izgleda, ima li problema sa težinom i na kraju krajeva da li je zadovoljan svojim izgledom. Ne to izgleda nije uopšte bitno toj osobi. Njoj je bitno samo da dobije proviziju od firme za novog korisnika firminih proizvoda. Aljoša se kulturno zahvaljuje i odbija ponudu. Ana koja je čula telefon upravo ulazi i pita ko je zvao.

 

- «Ma neka djevojka,» zeza se Aljoša «želi da me napravi vitkim.»

 

- «Pa to nije ništa novo» odgovara Ana «ali je zakasnila pošto sam ja tu i dosta dobro radim taj posao.»

 

Na te riječi oboje prasnuše u neobuzdan smijeh. Aljoša priđe svojoj ženi i spusti jedan nježni i u isto vrijeme strasni poljubac na njene usne. Zagledali su se i sigurno su pomislili na istu stvar ali dječaci samo što se nisu vratili iz škole. Bolje da to ostave za večeras.

 

Tako polako prolazi i taj dan. Marko i Igor su svojim povratkom iz škole unijeli živost i graju u njihov novi dom i kako je vrijeme odmicalo bližila se noć a sa njom i kraj tog dana. Ujutro ih opet čekaju radne i školske obaveze i tako život teče dalje

 

 

III dio

 

INTERNET

 

 

Dani su se nizali jedan za drugim i svi su jedva čekali da dođe vikend i da se skupe uz zajednički subotnji ručak. I baš u subotu, poslije ručka, dok su svi četvoro ljenčarili gledajući sa videa "Top listu Nadrealista" i opet se po ko zna koji put smijali Ziletu, Srkiju, Neletu, Đuri i svim ostalim, začu se spolja zvuk motora. Aljoša baci brzi pogled kroz prozor i ugleda poznati srebrni Suzuki kako ulazi kroz kapijicu u dvorište. Dječaci, koji su voljeli motore, skočiše odmah i istrčaše napolje da dočekaju goste. Amir i njegov sin Nedžad još nisu uspjeli ni da skinu kacige a Igor i Marko su već bili pored njih. Aljoša i Ana su ih gledali sa verande stojeći tik uz ulazna vrata. Nedžad koji je bio Markovih godina, ali višlji za nekih 10-tak cm započe odmah priču o nekom događaju usput na motoru a Amir koji odnekud sa motora izvuče prekrasan buket ruža, priđe Ani i Aljoši.

 

-« Ovaj mali dar je za nasu prelijepu domaćicu a ti momak» obrati se on Aljoši «morat ćeš se strpiti dok sa Selmom ne dođemo na naselje za koji dan.»

 

Ana prihvati cvijeće i uz blagi osmjeh pun srdačnosti zahvali se Amiru. Svi troje uđoše u kuću dok su napolju dječaci zagledali neku jedva primjetnu parnicu na lijevoj strani rezervoara za koju je Igor tvrdio da nije postojala prije. Dok je Ana pripremala u kuhinji "pravu" tursku kafu, muškarci se zavališe u udobne fotelje i započeše priču.

 

-«Eto ti si riješio sad sve tvoje probleme» reče Amir «samo još da kupiš motor i sve imaš.»

 

-«Pa baš sad kad sam riješio sve probleme» uz smijeh odgovori Aljoša «nemam šanse da kupim motor.»

 

-«Kako to?» Amir upita začuđeno.

 

-«Pa kad uplatim ratu za kredit na kuću i sve ostale mjesečne dažbine ostane mi od plate 1-2 hiljade kruna. Da nije Anine plate teško da bi preživjeli mjesec.»

 

-«Ma znam, ali bit će lakše»

 

-«Da poslije 40 godina kad otplatim kuću.»

 

Na te Aljošine riječi obojica prasnuše u smijeh. To je djelovalo tako daleko. Najvažnije je ipak da nisu gubili volju za životom a sve ostalo će biti lakše. U to uđe i Ana i prostorijom se raširi miris svježe kuhane kafe.

 

-«Šta ste tako veseli?» upita Ana.

 

-«Ma Amir me upravo nagovara da kupim i motor pored sve naše muke. Kaže da mu je dosadno da se voza sam a ja sam mu najbolji drug pa kad bi još motor imao gdje bi nam bio kraj.»

 

-«Ako to uradiš ja ću se odmah razvesti. Još nam samo motor fali!» reče Ana, ali joj je neka iskra iz oka odavala da ne misli ozbiljno. Ne bi se ona nizašto na svijetu razvela od Aljoše.

 

-«Nemoj dva puta reci. Još ćeš me i nagovoriti» poče je zezati Aljoša.

 

-«Kako je krenulo još ću vas i posvađati. Nego da mi promijenimo temu.» Prekinu ih Amir kroz smijeh.

 

-«Sinoć sam na internetu pronašao jednu divnu stranicu. U Yahoo-u sam napisao riječ Tito i pojavi se link ka stranici www.titoville.com. Otvorih je, a kad ono tamo Titov lik i velikim slovima piše Josip Broz Tito. Nisam mogao vjerovati svojim očima. Onako oduševljen počeh je pretraživati ali sve je bilo na engleskom. Ima mnogo slika i čak ima i pjesama o Titu. Jedino u knjizi gostiju sam naišao na srpskohrvatse tekstove. A bilo je mnogo dirljivih poruka. Ljudi ističu nostalgiju za onim našim životom. Žele da se vrate sretna vremena i obraćaju se u porukama direktno Titu. Čitavu noć sam ostao na toj stranici.»

 

-«Ma ne čudi me da su ljudi nostalgični. Pogledaj samo kakav je život sad tamo dole. Mnogi su se razočarali jer su mislili promjenom sistema da će postati bogati ali sad kad vide kako im je rado bi da vrate ono prije.» Zaključi Aljoša.

 

-«Ma u pravu si ali ima i onih koji nisu prestali voljeti našu Jugu. I oni kao i nas dvojica su bili nemoćni da nešto urade da spriječe ovo sve. Sjećaš li se samo koncerta Yutel za mir? Pa demonstracija 9. aprila '92 u Sarajevu. Ali ništa se nije moglo učiniti.»

 

-«Da u pravu si.» Složi se Aljoša «Ali ne zaboravi da je većina izglasala baš ove koji su sad na vlasti. Ove koji nam napraviše taj prokleti rat!»

 

-«Ma narod je bio prevaren.» Uključi se Ana u razgovor.

 

-«Ali kako to , Ana, da niko ne uspje nas prevariti?» Upita je Aljoša.

 

-«Pa ne znam. Možda su izbori bili i namješteni. Jednostavno ne mogu da shvatim da su ljudi koji su živjeli zajedno, družili se, vjenčavali međusobno mogli da tako glasaju.»

 

-«Ja sam siguran da su stranci upetljali svoje prste u sve to.» Zaključi Amir «Sjećate li se samo da su oni uvjetovali da se dozvoli u Bosni i Hercegovini osnivanje nacionalističkih partija iako su po ustavu bile strogo zabranjene bas zbog tolike izmiješanosti nacija na tako malom prostoru. Oni su znali šta će se desiti i zato su to i uvjetovali. Pogledaj sad. Oni se sa svojim vojnicima dole šepure a narod gladuje.»

 

-«Pa što se narod ne opameti? Neka izaberu partiju koja će ih ujediniti i onda istjerati te strance napolje.»

 

-«Lijepo ti to reče. Ali koga narod da izabere? Svi su sad isti koji se kandiduju. Samo misle na svoje džepove a za narod bas ih briga.»

 

-«Nego kad smo već kod tog Amire šta ti misliš da zajednički napravimo jednu internet stranicu koja će biti posvećena Jugo-nostalgiji?» Zapita Aljoša svog prijatelja.

 

-«A ne, bez mene k'o domina.» Usprotivi se Amir. «Ja ako budem pravio stranicu ona će biti o motorima. Znaš da ja ne želim da se bavim politikom.»

 

-«Ma nije to politika. To će biti samo stranica za podsjećanje na one divne, prekrasne dane provedene u našoj Jugi.» Poče već da sanjari Aljoša «Postavit ćemo na njoj sve one lijepe stvari, sretne trenutke i ljude koji su gradili tu zemlju. To ne smijemo prepustiti zaboravu a internet je najbolje sredstvo za tako nešto.»

 

-«Dobro kad si navalio. Ali da znaš da ja nemam nikakvo znanje o pravljenju stranice i uopšte o programiranju na kompjuterima.»

 

-«Ma ni ja nisam učio web dizajn. Ono malo što znam o programiranju je rad sa CNC mašinama. Ali kad se nešto želi onda ništa nije nemoguće.»

 

-«Dobro pristajem pa da vidimo na šta će to da ispadne.»

 

Reče na kraju Amir.

 

I tako su uz smijeh i šalu proveli još koji sat, a onda su Amir i Nedžad sjeli na svog gvozdenog konja i odjezdili u noć koja se u međuvremenu spustila na grad.

 

 

IV dio

 

NOVI MOTOR

 

 

Polako se to ljeto bližilo kraju. Amir se navozao sa Suzukijem ali je sve češće maštao o većem motoru. Obilazio je prodavnice motora, gledao oglase u novinama i na internetu i očekivao da napokon nađe nešto što mu odgovara. I preračunavao se. Kako god okrene trebalo mu je poprilično para da doda za razliku između vrijednosti Suzukija i nekog boljeg motora. Ako bi kupio nešto jače ali starije postojala je opasnost da su na tom motoru toliko izlizani dijelovi da nikad ne bi bio siguran da nešto neće otkazati. A popravke i dijelovi su skupi.

 

Ipak jednog dana se odlučio. Bilo je to prve subote u septembru kad se sa porodicom uputio u Štokholm da obiđu prodavnice motora. Ugledao ga je još kroz zatamnjeno staklo izloga. Zeleno – bijelo – ljubičasti Ninja se šepurio svojom ljepotom. Pravo ga je mamio da se provoza. Nije mogao odoljeti. Čim su ušli u prodavnicu pošao je ka njemu. Dok mu je prilazio već je osjećao vjetar u kosi. Zamišljao je kako ga sila inercije vuče unazad dok motor pod njim čupa asfalt u nastojanju da dostigne vjetar.

 

Dotakao ga je. Naježi se, dal od hladnog metala ili osjećaja nečeg moćnog što stoji tu pred njim? Nije znao odgovor ali znao je da se već odlučio. Oduševio ga je izgled motora, bez i jedne packe ili parnice. Izgledao je kao da je sad izašao iz fabrike. Kao da nije već prešao 20 000 km za 5 godina otkad je ugledao svjetlost dana u dalekom Japanu.

 

U dnu prodavnice, kraj rafa sa dijelovima i sitnicama za ukrašavanje Harley Davidson motora, stajala su dva mladića koji su obučeni u iste plave košulje zakopčane do vrata sa ne bas drečavim, žutim kravatama prilično odudarajući od krem boje pantalona, odavali su utisak da su prodavci. Ipak nisu se osvrtali na potencijalne mušterije. Valjda im nisu htjeli smetati u razgledanju a to je Amiru i odgovaralo. On se razumje u motore sigurno više od njih koji su tu samo zato što rade taj posao. Htio je na miru, bez uplitanja i hvaljenja sa njihove strane, da razgleda motor i provjeri u kakvom je stanju mašina i ostali potrošni dijelovi.

 

Prednja guma je djelovala dopola ali ravnomjerno izlizana što je govorilo da su ležajevi u glavčini točka i prednje viljuške u redu. Kod takvih motora koji imaju odnos snage i težine 1:2 vrlo je lako diči prednji točak uvis ali kad se vraća nazad od udara dolazi do uništavanja ležajeva. Na sreću ovaj motor izgleda nije bio tako vožen. Lančanik i lanac su djelovali sasvim u redu ali kočione ploćice su već bile poprilično izlizane. Lak je sijao izuzetno svježe ali gumene ručke na guvernalu su otkrivale da je motor vožen aktivno svih 20 000 km. Od ostalih «sitnica» sve je odgovaralo očuvanosti motora. Sve u svemu vrijedio je onih para koje su stajale na kartonu sa cijenom i podacima o motoru. Ipak jedna stvar je oduševila Amira. Zajedno sa cijenom stajala je i ponuda osiguravajućeg društva koje je obećavalo jeftinu premiju osiguranja za motore kupljene u toj prodavnici. Kad se uzme u obzir cijena osiguranja za slične motore koja dostiže i 20 000 kruna za godinu dana, 3 500 kruna koliko je zahtijevano za Ninju bilo je više nego prihvatljivo. Jednostavno samo za prvu godinu plaćenog osiguranja uštedio bi na razlici cijene ako bi sličan motor jeftinije kupio privatno preko oglasa. A još je predstavljala sigurnost kupovina u firmi jer je isključivala mogućnost da je motor pod dugom koji se u švedskoj prenosi sa motorom na novog vlasnika.

 

Razmislio se i na kraju reče ženi i sinu:

 

-«Ja kupujem ovaj motor. Samo još da vidim koliko daju za Suzukija.»

 

Nedžad se oduševio a i Selma nije bila protiv iako se ona nije vozila na sportskim motorima i bila je malo skeptična kako će se navići na položaj sjedenja na njemu. Amir je krenuo već prema prodavcima

 

Kad im je prišao obrati se plavokosom prodavcu koji je stajao bliže njemu:

 

-« Želite li prodati jedan od motora koje imate ovdje?»

 

Obadvojica ga malo začuđeno pogledaše a onaj crnokosi koji je izgledom vise odgovarao nekom useljeniku sa juga Evrope užurbano i ljubazno zapita:

 

-«Koji te interesuje?»

 

-«Onaj tamo krš.» šaljivo odgovori Amir i pokaza na Kawasakija.

 

-«Ako želite da ga probate donijet ću ključ od motora» reče prodavač i već krenu kad ga Amir zaustavi pitanjem:

 

-«Prvo bih želio znati možete li uračunati moj motor u njegovu cijenu i koliko bi otprilike to iznosilo?»

 

-»Koji motor imaš?»

 

-»To je Suzuki GSX 400 E iz '83.»odgovori Amir brzo kao da se boji da ne odustanu od ponude.

 

-«Dobro pogledat ću u knjigama koliko vrijedi to godište.»

 

Amir je ostao da čeka dok je mladić iza pulta prelistavao neku knjižicu i sa kalkulatorom nešto sabirao i oduzimao. Na kraju uze i ključeve i priđe Amiru.

 

-«Mi ti možemo ponuditi 14 000 kruna za Suzukija. To znaci da ti ostaje još 52 000 kruna da doplatiš za Kawasakija.»

 

Amir je bio oduševljen. Znači za motor koji je platio 9 500 prije tri godine sad dobija 14 000. Ta računica mu se svidjela. Jest da je prije par godina zbog pada standarda u Švedskoj opalo interesovanje za motorima pa je i cijena polovnih motora tad bila manja. Sad se već situacija promijenila. Motori su poskupili drastično i na oglasima.

 

Krenuo je za prodavcem do Kawasakija. Poslije malih priprema prodavač je istjerao motor napolje i vratio se u prodavnicu da donese Amiru kacigu kako bi mogao krenuti na probnu vožnju. Vožnja je protekla savršeno. Sve je funkcionisalo besprijekorno i Amir je bio zadovoljan. Dogovorili su se da Amir doveze Suzukija u srijedu i da srede papire za Kawasakija.

 

Na putu kući samo jedna tema im je bila zastupljena u razgovoru – novi motor. Smijali su se i šalili, zamišljali vožnju na Kawasakiju, dogovarali se tko će se prvi provozati i kuda. Jednostavno sat vožnje od Štokholma im je proletio kao tren. Bili su svi troje srećni. Amir je jedva čekao da kaže novost Aljoši.

 

Tog vikenda Aljošina porodica se potrudila da sredi dvorište i okolinu kuće. Čupkali su travke koje su izbijale iz pukotina na stazi do kuće, zamijenili su dotrajalo poštansko sanduče pored kapije koju je zajedno sa ogradom Aljoša uz pomoć sinova prefarbao bijelim lakom za drvo. Ana je okopavala ruže. Uživali su radeći sve te sitne poslove. Približavalo se veće. Napokon su sve planirano dovršili. Aljoša i Ana su stajali u otvoru ulazne kapije i posmatrali svoj dom i dvorište sa cvjetnom alejom uz ivicu besprijekorne betonskim pločama popločane staze. Sve je bilo kako su priželjkivali. Bili su zadovoljni. Ta kućica sa svojom tamno crvenom fasadom oivičenom bijelim gredama su držale krov verande koja se produžavala od ulaznih vrata do ćoška na sjevernoj strani kuće. Uz suprotnu stranu ulaznih vrata uz ogradu i gredu verande sa travnjaka se uspinjao puzavac koji se doimao kao zelena mreža. Travnjak su uljepšavala tri grma jesenjih ruža koje su bile okićene prekrasnim crvenim cvjetovima. Sve je bilo na mjestu.

 

Aljoša i Ana odlučiše da uđu u kuću iako im je godio pogled na spoljašnji izgled kuće. U malom hodniku su se raspremili i pošli u kupatilo koje je bilo na lijevoj strani uz ulazna vrata. Morali su se osloboditi svih travkica, mrvica i bubica koje su im se zadržale poslije rada u bašti. Topla voda iz tuša im je godila poslije rada. Jedno drugome su sapunali leđa a Aljoša se u tome posebno trudio. Godilo mu je da pod prstima osjeća Aninu mekanu kožu sa koje je voda polako sapirala sapunicu dajući joj blještavi sjaj. Nažalost morali su požuriti jer ih je čekalo još obaveza.

 

Iz kupatila se Aljoša uputi u primaču sobu gdje im je bio postavljen i sto za kompjuter. Morao je da unese neke podatke u evidenciju mjesečnih troškova koju je marljivo vodio. Uključio je kompjuter i čekajući da se pokrene Windows posmatrao je Anu koja je sa kanticom za zalijevanje pošla da zalije cvijeće u patkici. Listovi cvijeta su već toliko porasli da se od košarice u kojoj je biljka stajala vidjela samo glava patke. Aljoša pogleda nazad prema ekranu kompjutera i ustanovi da je sve spremno da počne rad. Dotaknu miša da bi startao Excel. U tom momentu osjeti nelagodni strujni udar. Više ga je iznenadilo nego što mu je stvarno načinilo bol. Shvatio je da, pošto mu je koza još vlažna, statički elektricitet iz kompjutera prođe kroz njega na putu u zemlju. Šta bi se tek desilo da je neki od strujnih kablova probio na masu kompjutera? Od te misli podiđe ga jeza. Mora nešto uraditi. Švedski standardi ne predviđaju uzemljene utičnice u svim prostorijama u kućama. Uzemljena je samo kuhinjska utičnica predviđena za priključenje kuhinjskih aparata. Ona je bila previše udaljena da bi se u nju priključio kabel od kompjutera. Tad se sjetio kako je njegov otac prije nego je jugoslavenski standard negdje krajem 60 tih godina uveo obavezne utičnice sa uzemljenjem, prikopčavao dodatni kabel za uzemljenje sa mase električnih uređaja na vodovodnu cijev u stanu. To mu je dalo ideju da i on spoji kutiju kompjutera na cijev radijatora. Pretpostavljao je da nema opasnosti ali ipak će morati prvo da se raspita koliko je to pametno. Ipak nešto mora preduzeti. Opasnost je ipak prevelika.

 

Započeo je napokon da upisuje podatke u za to predviđena mjesta na tabeli. Kako su im se povećavali zahtjevi oko kuće povećavali su se i potrebe za podizanje novih kredita. Prvo su morali da promjene šporet u kuhinji kojem je otkazala rerna. Potom su nabavili i satelitsku antenu i novi TV i video. Tako sa novim kreditima su rasla i mjesečna izdavanja za njihovu otplatu. Takođe je porasla i kamata na kredit za kuću koja nije mala stavka. Svaki mjesec kad je trebalo platiti račune sa zebnjom je posmatrao iznos kućnog budžeta koji se približavao sve vise 0 unošenjem svakog novog iznosa računa. Nije smjeo ni pomisliti šta bi se desilo kad bi ostao bez posla. A to nije bas nemoguće. Prije mjesec dana je Eriksson otpustio 1500 svojih radnika zbog krize u djelu za proizvodnju mobilnih telefona. Ipak morao je razmišljati pozitivno. Od pretjeranog pesimizma nije bilo koristi. Još se zadržao par minuta za kompjuterom a onda se premjestio u trpezariju u kojoj je Ana već postavila sto za večeru i već pozivala dječake da operu ruke. Napolju se smrkavalo.

 

 

V dio

 

POCETAK JESENI

 

 

Dani su postajali sve kraći. Lišće sa drveća je zatrpavalo travnjake i radnici za održavanje zelenih površina su imali pune ruke posla. Naravno i Aljoša je morao da kad je slobodan čisti dvorište i trotoar pored kuće. Skupljeno lišće je ubacivao u sanduk na dnu dvorišta koji mu je služio za pravljenje đubriva pomoću procesa truljenja biljaka. To je postalo moderno u Švedskoj zadnjih godina. Nije znao koliko je to korisno ali se držao devize da kad svi rade tako što on da bude izuzetak. Ustvari bio je lijen da vozi lišće na deponiju koja se nalazila dosta daleko od njihove kuće.

 

Ove godine je jesen izuzetno lijepa i Aljoša uživa u svakom trenutku koji provodi napolju na suncem obasjanom dvorištu. Kad dođe zima sve će to biti zaleđeno i neće ni poželjeti da izađe iz tople kuće. Pogled mu odluta na prekrasno plavo nebo. Tu i tamo poneki oblačak se lijeno pomicao nošen južnim vjetrom.

 

«Da južni vjetar sa sjevera Poljske» sam sebi naglas reče Aljoša i to ga podsjeti koliko je daleko od svoje domovine. Kako bi sad rado na put na jug. I baš u tom trenutku spazi jednu malu tačkicu na nebu koja se lagano približavala sa sjevera prema njemu. Kad je prišla primjetio je da je to neka usamljena ptica selica na putu za jug. Aljoša nije neki poznavalac ptica. Ipak kako se bližila laganim zamasima krila ptica ga je podsjećala na labuda. Taj usamljeni labud (ili neka druga ptica) je vučena nekom nostalgijom, istodobno napuštena od svih, ipak letjela na jug. Svake godine iznova ju je nešto vuklo nazad u ta topla predjela. Isto kao i ljudi. Svake godine neka sila ih vuče na jug da bi poslije 30-tak dana dolazili nazad na hladni sjever. Gledao je za pticom koja onako usamljena u isto vrijeme djeluje i žalosno i veličanstveno. Gracioznim pokretima krila lagano se udaljavala i opet postajala samo jedna mala tačkica na nebu. I Aljoša se sjeti jedne pjesme nekog nepoznatog stihoklepca koju je pročitao kod Amira na nekoj stranici na internetu. Bila je pomalo satirična ali puna neke žalosne stvarnosti. Poče poluglasno da je recituje.

 

«Bila jedna zemlja

 

Lijepa zemlja

 

Lijepi ljudi

 

Lijepa klima

 

Lijep sam i ja

 

Kad sam rođen

 

Medu njima

 

 

Ima jedna zemlja

 

Glupa zemlja

 

Glupi ljudi

 

Glupa klima

 

Glup sam i ja

 

Kada dođoh

 

Živjet medu njima.»

 

Osjeti tugu. Morao je nazad u kuću da uz podršku svojih najbližih prestane razmišljati o stvarima koje za sada ne mogu da se promjene. Ana ga je dočekala u sobi nasmijana jer je baš na TV-u gledala neki humoristički program. Aljošu njena veselost oraspoloži i on joj se pridruži u gledanju TV-a. Uskoro se i on smijao. Život je opet bio lijep.

 

Sutradan je Amir ustao rano. Posao mu je počinjao u 420. Nije volio ustajanje tako rano ali šta je mogao? Morao se pomiriti sa takvim radnim vremenom. U njegovoj firmi je vladao čudan režim rada. Svaki dan je vozio po drugoj šemi a u toku dana se smjenjivao na 3-4 linije. Postajao je već dosta mrzovoljan i umoran takvim radnim vremenom. Zadnja tri dana je stvarno bio pretrpan poslom. Prvi dan je počeo u 7 a završio posao u 1900. Cijelih 12 sati je proveo na poslu. Sljedeći dan je počeo u 6 i završio oko 1730. Juče je počinjao u 500 a kući je došao oko 1600 i danas jedva otvarajući oči morao je ustati u 3 sata. Naravno sav pametan svijet još uvijek spava. Nasmijao se sam sebi kad mu je to došlo u misli dok je prao zube poslije par kriški hljeba sa margarinom i mortadelom. Navikao je da jede uvijek prije nego krene na posao. Tko zna hoće li ugrabiti kasnije vremena da na miru jede. Izašao je iz stana i ušavši u kola pokrenu motor i zaželjevši da grijanje što prije proradi, pokrenu auto. Put je bio prazan. Samo je njegova Honda remetila mir i tišinu naselja kroz koje je prolazio na putu ka firmi. Stigao je na vrijeme i preuzeo autobus koji mu je to jutro dodijeljen. Uvijek se iznova pitao koji će krš ujutro dobiti. Prije godinu dana je firma kupila 8 polovnih autobusa koji nikako nisu odgovarali gradskom saobraćaju. Valjda su zato i bili jeftini pa ih je firma da bi uštedila pare kupila. To su bili zglobni Neoplan autobusi duzine od 20 m i sa jednokrilnim vratima koja više odgovaraju međugradskim ili turističkim autobusima. Naravno pošto su bili stari česti su bili i kvarovi a uske ulice i male raskrsnice su predstavljale pravi izazov za vozače. U par raskrsnica je bilo gotovo nemoguće skrenuti bez da se zakači trotoar. I baš to jutro je dobio jedan od njih. Uh, koliko je bio bijesan. Došao je do autobusa i otvorivši vrata uđe u njega. Počeo je pripreme za polazak. Motor je zabrujao i on je poslije par trenutaka ubacio u rikverc, spustio ručnu kočnicu i u želji da pokrene autobus dodao gas. Ali ništa se nije dešavalo. Autobus je ostao zakovan za mjesto na kojem je stajao. Automatski mjenjač nije želio pokrenuti tu grdosiju. Pokušao je opet da ubaci u rikverc i da krene ali ništa. Ubacio je mjenjač u položaj za naprijed i kad je lagano dodao gas autobus se pokrenu par centimetara ali kad je opet htio nazad ni makac. Autobus je mogao samo naprijed a naprijed je bila ograda. Nije mogao ništa da učini. Pozvao je dispečere. Kad je objasnio je šta se dešava oni su mu naredili da uzme drugi autobus. On se obradovao jer je dobio noviji autobus koji imao niski pod i putnici su mnogo brže ulazili i izlazili iz autobusa pa samim tim je lakše dostizao vrijeme vožnje koje je predviđeno na toj liniji. Sad je već bio veseliji ali pošto je izgubio dosta vremena da izađe iz garaže trebalo je malo požuriti da bi stigao na vrijeme do početne stanice. Ipak je kasnio 4 minute na polasku.

 

Grijanje u autobusu je na sreću proradilo dosta brzo i prvi krug na liniji je prošao bez problema i nadoknadio je kašnjenje. Polako se probijao kroz jutarnju gužvu koja je postajala sve veća. Primicalo se pola 8. Bližio se jednom od mnogobrojnih stajališta. Primjetio ju je još izdaleka. Stajala je obučena u elegantni crni dugački kaput. Na glavi je imala crni šešir ispod kojeg je preko leđa kao klasja zlatnog žita padala duga ravna kosa. Jutarnje sunce, koje se pojavljivalo, činilo joj je kosu još ljepšom i sjajnijom. U licu je bila blijeda pa joj je crna garderoba predivno stajala i još više isticala njenu ljepotu i gracioznost. Stajala je oslonjena rukama na dječija kolica. Uvijek ju je viđao sa kolicima i djetetom u njima ali nikad u pratnji oca tog djeteta. To ga je stalno kopkalo. Zašto je stalno sama?

 

Lagano je zaustavio autobus tako da su se srednja vrata, kad je pritisnuo dugme, otvorila baš ispred nje i kolica. Smješkao se u sebi. Bio je zadovoljan da je dobio taj autobus sa niskim podom. Tako je olakšao da ona uđe u autobus bez problema. Smjestila je kolica na za to predviđen prostor i potom priđe da plati kartu. Pozdravila ga je sa osmjehom kao i uvijek i dok joj je pružao kartu dotaknuše ga njenu tanki, dugački, malo promrzli prsti. Amir osjeti njihovu meku kožu i sjeti se u tom trenu stihova pjesme Srđana Marjanovića –« Mi smo jedno drugom uvijek govorili vi».

 

I Amir zapjevuši dio pjesme sam sebi:

 

«Kako ste pita

 

I kusur mi daje

 

Dok pakuje cigare

 

Ja vidim da oči joj sjaje

 

I smo na tren ruke nam se taknu

 

Dok novac uzmem a onda izmaknu

 

Mi smo jedno drugom uvijek govorili Vi

 

Ali nam se nisu ostvarili naši sni»

 

Kao i obično kad nju vidi uživao je u tom trenutku. Znao je da ti trenuci nikad neće biti vječnost. Ustvari nije ni želio da to postanu. Godili su mu ti slatki, nedužni, trenuci koji će mu uljepšati dan. Nešto vise bi sve pokvarilo.

 

Nastavio je vožnju. Volio je svoj posao. Volio je vožnju. Danas osjeća da mu ništa ne može pokvariti užitak koji ima dok vozi. Motao je volanom, prolazio između vozila, stajao pažljivo i meko na stanicama i naravno sa vremena na vrijeme bacao pogled u retrovizor da vidi nju. Želio ju je imponirati svojom vožnjom.

 

Nije ga ništa moglo razljutiti. Ni vozač koji je samo na par metara ispred autobusa skretanjem ulijevo presjekao njegov put i umjesto izvinjenja pokazao mu prst. U drugoj situaciji bi taj izraz nekulture razbjesnio Amira ali danas ne želi da se ljuti. Želi da uživa. Ne smije mu ništa pokvariti današnji dan.

 

Znao je da uskoro nailazi na stajalište na kojem će i ona da izađe. Zasjat će lampica sa simbolom dječijih kolica ispred njega na instrument tabli i ona će kad stane već krenuti prema izlazu iz autobusa. I stao je. Nije se baš žurio da pritisne dugme za otvaranje vrata. Ipak vrata se otvoriše i ona krenu napolje gurajući kolica pred sobom. U momentu kad su kolica već svojim prednjim djelom izašla kroz vrata Amir u ogledalu uoči iznenadnu opasnost. Jedan moped je velikom brzinom nailazio trotoarom pored autobusa. Nije stigao ništa učiniti. Sve se odigralo munjevitom brzinom. Istog trenutka kad ga je Amir primjetio i vozač mopeda je uočio opasnost i bez pokušaja da koči naglo skrenuo udesno ka travnjaku pored puta. U trenutku kad je prednji točak nagazio na rosom ovlaženu sklisku travu moped se izdignu i padajući na bok jurnu prema obližnjem drvetu. Amir je preneraženo očekivao zvuk lomljenja metala kad moped udari u drvo. Na sreću mekana zemlja, u koju su se zarivali ispupčeni dijelovi mopeda, je zaustavila vozilo. Mopedista je ostao ležati na samo par metara od svog vozila. Amir je odahnuo. Brzo povuče ručnu kočnicu i izbaci iz brzine pa žurnim koracima izađe iz autobusa kroz prednja vrata. Ona je već stajala napolju pored svojih kolica. Izgledala je zbunjena ali ipak nesvjesna šta se sve moglo desiti njenoj bebi. Mopedista se pridizao i lagano skidao kacigu. Pojaviše se uplašene oči. Dječak teško da je imao 15 godina. Osvrtao se na sve strane kao da očekuje roditeljsku pomoć odnekle. Amir mu priđe i zapita ga:

 

«Jesi li u redu? Boli li te negdje?»

 

Dječak samo odmahnu glavom. Još je bio u šoku i nije mogao da odgovori. Amir ga ostavi na momenat i priđe putnici. Zapita i nju kako se osjeća. Ona se učtivo zahvali i reče da je sa njom sve u redu. Amiru je bilo drago da je ipak sve prošlo dosta bezbolno. Vrati se do dječaka da mu pomogne dići moped. Na mopedu nije bilo ništa polomljeno samo je bio pun svježeg blata i trave. Amir ih onda upita ima li potrebe zvati policiju i hitnu pomoć pa kad dobi negativan odgovor od oboga pozdravi se sa njima i sjede na svoje mjesto u autobusu. Ipak prije nego što je krenuo obavijesti dispečere o događaju i kako je sve prošlo bez posljedica. Oni se složiše da može nastaviti vožnju što on i uradi. Bacio je još jedan pogled u retrovizor da vidi plavu kosu koja padajući niz leđa kaputa polako odlazi. Ipak to više nije bila vožnja kao do tada. Nije mogao da se otrgne razmišljanju o onome što se moglo desiti. A sve se moglo izbjeći da se poštovao zakon. Da je mopedista stao iza autobusa koji stoji na stajalištu i sačekao da autobus nastavi vožnju. Nažalost to u Švedskoj niko ne poštuje. I nije to slučaj samo sa tim pravilom. Amira je nervirao taj nedostatak saobraćajne kulture u Švedskoj. Sjeća se još dok je bio u Jugi kako je hvaljen švedski saobraćaj kao najbezbjedniji. Da Šveđani ulažu puno u sigurnost kako vozila tako i puteva. Vjerovao je u to. Možda je zato i odabrao Švedsku kao zemlju u koju će otići. Želio je siguran život u svakom pogledu.

 

Sad kad je ovdje uvjerio se da su to samo laži. Nema tog ovdje. Vozi se kao i svugdje drugdje. Manji broj nesreća je posljedica manje gustine saobraćaja nego u Jugoslaviji ili drugim Evropskim zemljama. Isto tako putevi su im ravni i dovoljno široki ali u gradovima se vidi taj njihov nedostatak poštovanja propisa. A što je najžalosnije policija to dozvoljava. Jednostavno rijetko tko biva zaustavljen zbog prekršaja koji počini. Jednostavno smatraju da je ljudski griješiti i da nema potrebe nešto mijenjati u tom kako se saobraćaj odvija. Žalosno ali istinito.

 

Amir se strese ali ne od zime. Mora prestati misliti na to. Ne pomaže nervirati se. Jednostavno treba se na to naviknuti i ponašati se kao i oni. Ali to je lakše reći nego učiniti. Uskoro dolazi njegova pauza i on već razmišlja kako će da provede taj sat i po dok je na pauzi. Poslije ima još 3 sata vožnje. Danas ima sreću da je samo jedna pauza tako da će sa 7 sati vožnje ostati na poslu samo 8 i po sati. Već osjeća umor iako je tek pola radnog vremena prošlo.

 

 

VI dio

 

Zima

 

 

Počeo je drugi vikend u oktobru. Amir se probudio dosta rano. Valjda iz navike. Taj vikend je bio slobodan i mogao je da spava duže ali pogledavši još sanjivim, poluotvorenim očima budilnik ustanovi da je tek 645. Nije još bilo vrijeme za ustajanje. Okrenu se i pokuša opet zaspati. Nije išlo. Tišina sobe ga je još više uznemirivala. Čuo je Selmino lagano, ravnomjerno disanje. Poslije desetak minuta okretanja i uzaludnih pokušaja da opet utone u san, odluči da ustane. Na brzinu se istuširao u kupatilu i dok se oblačio priđe prozoru. Pogleda napolje i iznenadi se. Cijela okolina je bila bijela. Krupne pahulje, lagano lelujajući, su padale preko grana drveća, omotanih kao nekom čarolijom bijelom masom. Sve je bilo bijelo. Amiru pade pogled tad na dvorište susjedne kuće u kojem se nalazilo stablo jabuke. Ispod snijega su se nazirali krupni crveni plodovi jabuke. Niko ih nije obrao. Iako je bilo prekrasno vidjeti ih Amir se čudio zašto su još na granama a ne u stomacima mališana kao u njegovoj zemlji. Snijeg na tlu je vjerno oslikavao svojom nedirnutom površinom reljef tog područja. Samo je na maloj stazici pored ograde između drveća bio trag sitnih nožica. Mora da je neki zeko u potrazi za hranom proskakutao tu prije par minuta. Amir je uživao u pogledu. Iako je još bio mrak napolju, uz uličnu rasvjetu, zbog snježne bjeline dobro se razaznavalo.

 

Ipak se Amir nije radovao snijegu. Znao je šta ga očekuje u ponedjeljak kad bude došao na posao. Preko vikenda zimska služba dosta tromo počinje da čisti ulice od snijega dok traju padavine. Kad dođe ponedjeljak i prestanu padavine bit će kasno. Točkovi vozila i hladnoća koja naiđe kad se razvedri nebo učinit će nemogućim totalno čišćenje ulica od snijega. Već par godina je iznova to doživljavao. Snijeg napada početkom zime i cijelu zimu putevi budu prekriveni snijegom i ledom. Obično u raskrsnicama bude najklizavije. Tada zimska služba posipa pijesak da bi donekle pomogla saobraćaj. I onda autobusi za ljetnim gumama veoma često stanu i na najmanjim uzbrdicama kad točkovi izgube kontakt sa podlogom i počnu uprazno da se okreću. Sjeća se prošle zime kad je jedan njegov kolega, u nastojanju da savlada 30 m uzbrdice, sa zglobnim autobusom se isprećio i blokirao saobraćaj u najprometnijoj ulici u gradu usred najveće saobraćajne gužve kad narod ide na posao. Najvjerojatnije da su mnogi zakasnili na posao tog jutra dok su čekali da vučna služba pokrene autobus. Poslije su zezali kolegu koji se pravdao da nije on kriv što Švedska nema zakon o obaveznoj zimskoj opremi na vozilima.

 

Amir sjede za kompjuter i uključi ga. Sačekao je dok su se programi otvorili a onda otvori Internet i uđe na stranicu servera na kojem su prije par dana, kad je Aljoša napokon nabavio Internet, zakupili prostor za stranicu o Jugoslaviji. Dali su joj naziv «Zemlja iz snova». Nisu se dugo razmišljali o nazivu. Jednostavno su osjetili da taj naziv odgovara. Htjeli su da na Internet postave podatke o zemlji koju nigdje više osim u snovima ne mogu naći. Danas će zajedno da rade na njenom Internet rađanju. Mislili su da sačekaju 29. novembar za taj svečani trenutak ali nisu imali živaca da čekaju toliko dugo. Ipak će je danas zajedno pokrenuti. Amir je počeo da prebacuje slike, koje je prije dva dana skenirao, iz kompjutera na server. Taj zadatak mu nije bio težak. Ipak rad na programiranju i upisivanju podataka na stranicu je volio da prepusti Aljoši koji je imao više iskustva sa radom na kompjuteru. On je i na poslu koristio program za programiranje CNC mašina. Imao je povjerenja u Aljošu. Amir je tu da pomogne oko ideja i unošenja slika. Prenoseći slike usput je čitao knjigu o Titovoj biografiji i izvlačio zanimljive podatke koje će kasnije uklopiti u Titovu biografiju na stranici koju su već donekle uradili. Međutim Titov život je bio toliko ispunjen da je uvijek izgledalo da su nešto ispustili da unesu.

 

Vrijeme je brzo odmicalo uz kompjuter. Kad ču lupkanje suđa u kuhinji, pogleda brzo na sat. Bilo je već prošlo 9 sati. Selma je sigurno pripremala jutarnju kafu. Uskoro se i ona pojavi noseći poslužavnik sa kojeg se iz fildžana dizala para tek skuhane kafe. Odmaknu se od kompjutera i sjede na ugaonu garnituru pored Selme. Pohvali je za kafu i poljubi za dobro jutro. Uz kafu su počeli pričati o svakodnevnim temama. U trenutku kad je već Selma sklanjala fildžane i prazni tanjurić, u kojem su do samo prije par minuta ležali Jaffa biskviti, začu se zvono na ulaznim vratima. Amir brzim koracima dođe do vrata i otvori ih. Ispred vrata je stajala velika «grudva snijega». Aljoša je izgledao kao polarni medo. Sav bijel od pahulja koje su ga prekrile a kojih se pokušavao osloboditi brzim pokretima ruku.

 

«Šta je to? Da nisi došao možda pješke?»

 

«Pa nisam toliko lud.» reče Aljoša uz osmjeh «Ali dok platih parking u automatu, kojem nikad nije dovoljno novca, i dok dođoh do zgrade postadoh kao Sniješko Bijelić. Samo mi još mrkva nedostaje umjesto nosa.»

 

«Hajde onda brzo upadaj da se ugriješ. Nažalost zakasnio si za kafu par minuta ali ću reci Selmi da je ponovo skuha.»

 

«Ma ne treba. Bolje da mi skuha čaj.» Reče Aljoša dok se raspremao.

 

Ubrzo su se našli ispred kompjuterskog ekrana i počeše sa radom na prenošenju HTML fila na server. Aljoša je to sve uradio na svom kompjuteru ali nije bio siguran hoće li sve funkcionirati kad se prenese na server pa je zato ugovorio sa Amirom da to zajedno urade kad su obadvojica slobodni. Sad, kad je počela prava zima sa snijegom, imat će mnogo više vremena da sjede za kompjuterima. Kad prenesoše sve pripremljene file odlučiše da ih provjere. Upisaše adresu stranice i u očekivanju šta će se desiti pomno su gledali u ekran. Nažalost na ekranu se pojavi nešto sasvim drugo nego što su očekivali. Umjesto početne stranice pojavi se stranica koja je pokazivala kataloge i file. Nisu znali šta je greška. Sad su tek shvatili da to nije sve tako lako kao što im je izgledalo na prvi pogled. Početnu stranicu su nazvali «zemljaizsnova.html» kao što je i adresa na serveru ali izgleda da su u nečemu pogriješili. Gledali su jedan u drugoga. Aljoša uze priručnik o webdesingu da provjeri gdje je greška. Nije mu bilo jasno što kad upišu www.zemljaizsnova.com ne dolaze na početnu stranicu. Poslije par minuta poče da se smije sam sebi.

 

«Pa stvarno sam magarac! Kako da ovo nisam pročitao prije?»

 

Amir ga je gledao i nije još uvijek shvaćao o čemu se radi. Aljoša nastavi:

 

«Pa početna stranica treba da nosi naziv index.html a ne isti kao i adresa stranice.»

 

Sad i Amir poče da shvaća u čemu je greška.

 

Brzo su izbrisali HTML filu početne stranice sa servera i onda kad su promijenili ime na index.html ponovo je postaviše u ftp na server. Sad kad su provjerili stranica se otvori. Bili su presrećni. Ipak ne zadugo. Amir prvi primijeti da neke slike nedostaju na stranici. Umjesto njih su stajali kvadratići sa x u sredini. Nešto nije bilo u redu. Otvarali su nekoliko puta stranicu u programu za pravljenje stranice ali nisu nalazili grešku. Čitali su u priručniku uputstva. Ipak nisu nalazili u čemu je problem. Amir odjednom uspoređujući adrese slika koje se vide i slika koje se ne vide uzviknu:

 

«Pa jesmo mi ćoravi! Pogledaj u čemu se razlikuju adrese. Kod slika koje se ne vide kosa crta je u drugom smjeru u odnosu na adrese slika koje se vide.» Uz smijeh reče Amir.

 

«Znači sve ove crtice ( \ ) treba zamijeniti ovim ( / ) crticama i onda će biti u redu.»

 

Kad to uradiše početna stranica se pojavi u svoj svojoj ljepoti. Na vrhu stranice je bila čitavom širinom slika jugoslavenske zastave a u centralnom djelu ispod naziva stranice bio grb SFRJ. Pozadina je bila napravljena od Titovog portreta kojeg su malo izbljedili i uradili u svijetlo smeđim nijansama kao reljef. Na lijevoj strani su stajali linkovi prema podstranicama: Titova biografija, Jugoslavija (o svim važnim geografskim i istorijskim podacima iz SFRJ), Hobi (predviđena za filateliju i numizmatiku sa mogučnošću proširivanja na druge oblasti) i knjiga gostiju na dnu. Sa desne strane je bilo nekoliko slika druga Tita koje su stajale jedna ispod druge. Na dnu je bio postavljen link za upućivanje e-Mali poruka ako neki posjetilac želi da ih kontaktira. Ostali su tako obuzeti radom do poslije podne. Da ih Selma nije natjerala na ručak sigurno ne bi ni primjetili da su gladni. U pola šest Aljoša odluči da je vrijeme da ide i nevoljno sjede u svoja kola i krenu kući.

 

 

"Nastavak slijedi uskoro"

Vuk